Od Bele Crkve preko Ohrida do Nakučana, protojerej Slaviša Marković obnavljao je crkve i pružao utehu vernicima.
Protojerej Slaviša Marković, sveštenik koga su vernici iskreno voleli, upokojio se nakon duže bolesti u bolnici u Slankamenu. Imao je 52 godine, rodom je iz Bele Crkve, a iza sebe je ostavio bogat trag službe u hramovima Nakučana, Mačve, Ohrida, Loznice i Banje Koviljače. Pre nego što je primio sveštenički čin, bio je cenjen i omiljen veroučitelj, sa smirenim i toplim osmehom, koji je svima unosio osećaj sigurnosti i duhovnog osnaženja.
Otac Slaviša važio je za čoveka velike energije i požrtvovanosti. Njegovo teološko znanje bilo je duboko i promišljeno, a teatrolološka erudicija donosila je posebnu draž njegovim besedama i službama. Vernici, od najmlađih do najstarijih, često su govorili da se njihov susret s njim završavao osećajem ljubavi i poštovanja.
- Bio je iskreni čovekoljubac, radovao se tuđim uspesima kao i svojim - prisećaju se njegovi prijatelji iz Loznice.
Društvene mreže
Protojerej Slaviša Marković
Posvećen obnovi svetinja
Posebno se pamti njegova posvećenost obnovi hramova. Hram u Nakučanima, u kojem je služio, pre dolaska oca Slaviše bio je u teškom stanju. On ga je obnovio, vraćajući mu stari sjaj i pretvarajući ga u pravi biser Mačve. Slično posvećenje pokazao je i kao starešina Crkve Vaznesenja Gospodnjeg u Loznici, na Lagatoru, mestu bogate kulturne i verske tradicije.
Njegov povratak u Jadar, u rodnu Pocerinu, bio je velika radost za vernike, posebno za one kojima je teško pao njegov odlazak iz Loznice. Uz znanje i umeće, ljubav prema Bogu, rodu i otadžbini, imao je dar da ljude i u najvećim nevoljama duhovno osnaži. Njegova bliskost sa braćom sveštenicima, naročito s protom Momčilom Vasiljevićem, bila je primer sabornosti i duhovne zajednice.
Wikimedia/Ванилица
Hram Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Nakučanima
Čudesno otkriće moštiju
Jedan od najupečatljivijih trenutaka njegove službe bio je pronalazak moštiju u crkvi posvećenoj rođenju Svetog Jovana Krstitelja u Nakučanima. Tek četiri dana po dolasku u selo, otac Slaviša je, dok je čistio crkvu, otvorio diptih, dve sastavljene ikone, i između njih pronašao deo rebra s očuvanim delom kože sveca.
- Uzeo sam u ruku i u početku nisam znao o čemu je reč. Kada sam shvatio da su to delovi moštiju, bio sam toliko uzbuđen da sam izašao iz crkve i šetao oko nje nekoliko minuta, a potom odmah obavestio namesnika pocerskog, protojereja-stavrofora Dragana Petrovića - pričao je 2009. otac Slaviša za Glas javnosti. Mošti su potom predane na čuvanje vladiki Lavrentiju šabačkom, a za njihov povratak crkva je morala biti valjano obezbeđena da bi bile zaštićene od lopova.
Svečana liturgija na Ivanjdan, kada su mošti vraćene u crkvu, bila je događaj koji se dugo pamti u Pocerini. Protojerej-stavrofor Dragan Petrović istakao je da su mošti Božija volja, znak vere, nade i ljubavi, sposobne da isceljuju i dušu i telo.
- Verujem da će se i ovde desiti nekakvo čudo, da će se mnogi isceliti od bolesti. Naš narod voli i poštuje svete mošti i ima primera da su mnogima pomogle - kazao je tada otac Dragan.
Wikimedia/Ванилица
Hram Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Nakučanima, koji je sveštenik Slaviša Marković obnovio i u njemu pronašao čudotvorne mošti
Nasleđe koje ostaje
Otac Slaviša Marković završio je svoj ovozemaljski život, ostavljajući iza sebe svetinje obnovljene rukom i srcem, spomen na pronalazak moštiju i na mnoge ljude kojima je bio podrška u trenucima duhovne i životne kušnje. Njegov blagi osmeh, mudrost, požrtvovanost i ljubav prema ljudima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi zauvek ostaju u sećanju onih koji su ga poznavali.
Bio je čovek koji je znao da se molitva i dela vere uvek vrate onome ko iskreno voli. Njegov odlazak je tuga, ali i podsetnik na to kako se živi u službi Bogu i bližnjima - punim srcem i bez rezerve. Protojerej Slaviša Marković upokojio se, ali njegova dela, svetinje i trag u dušama vernika ostaju trajna svetlost Pocerine i šire.
Rođena u selu Selogražde kod Prizrena, mati Evgenija je ceo život posvetila manastirima i molitvi, ostavljajući neizbrisiv trag u Pokajnici i u srcima vernika.
Od prizrenske Bogoslovije do parohija niškog kraja, život sveštenika Srboljuba Kaplarevića bio je posvećen ljudima, a ne javnosti; njegov odlazak otvorio je sećanja na službu koja se merila poverenjem, a ne rečima.
Književnik, publicista i borac za Kosovo i Njegoševo duhovno nasleđe, Komnen Bećirović ostavio je za sobom delo koje ne pripada prolaznosti, već istini i Crkvi.
Dok istraživanja beleže rast broja onih koji se izjašnjavaju kao vernici, otac Vasilije podseća na razliku između spoljašnje discipline i istinskog preobražaja i pobožnosti.
Episkop valjevski je vernom narodu preneo priču o istorijskoj borbi za poštovanje ikona, naglašavajući da poštovanje ikona i danas ostaje ključ duhovnog života i očuvanja Božjeg obraza u svakom čoveku.
Zapise svetih otaca i staraca ne treba čitati kao "vremenske prognoze", već kao zapažanja koja povezuju moralno i duhovno stanje naroda sa istorijskim događajima.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Episkop valjevski je vernom narodu preneo priču o istorijskoj borbi za poštovanje ikona, naglašavajući da poštovanje ikona i danas ostaje ključ duhovnog života i očuvanja Božjeg obraza u svakom čoveku.
Hiljade vernika sa ikonama u rukama prošlo je ulicama grada, a iz Sabornog hrama odjeknule su reči koje podsećaju da se vera ne brani samo istorijom, već pogledom na čoveka kao živu sliku Božju.
Dok istraživanja beleže rast broja onih koji se izjašnjavaju kao vernici, otac Vasilije podseća na razliku između spoljašnje discipline i istinskog preobražaja i pobožnosti.
Na univerzitetu u Kjotu napravljen je humanoid Budaroid koji odgovara na pitanja ljudi, učestvuje u obredima i prilagođava svoje odgovore svakom sagovorniku.
U bolnici u Bostonu, pred prognozom bez nade, roditelji su izabrali molitvu umesto očaja, a ono što je usledilo promenilo je pogled jednog racionalnog naučnika na granice medicine, vere i onoga što nazivamo nemogućim.
Dok sukobi potresaju Bliski istok i unose nemir daleko izvan granica regiona, mnogi se vraćaju odlomku iz Jevanđelja u kojem Isus govori o ratovima, progonima, padu Jerusalima i znakovima na nebu.
Od ovsenih, ječmenih i ražanih pahuljica do sočnog porodičnog ručka ili večere – jednostavan recept od nekoliko sastojaka pokazuje kako se od skromne namirnice pravi zasitan i mirisan obrok koji prija svima za stolom.
U besedi za utorak drugesedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva uzaludnost nasrtaja na Božji naum i kako se sila nasilnika kroz vekove lomila pred istinom koja neprestano raste.