ČUVAJTE SE LAŽNIH IDOLA MODERNOG DOBA: Božija opomena koja ne zastareva
Ajeti 46:2–4 iz sure El-Ahkaf postavljaju pitanje koje odzvanja kroz vekove: da li se danas klanjamo Bogu ili sopstvenim željama, moći i tehnologiji?
Ajeti 56:68-74 otkrivaju kako svakodnevni darovi prirode oblikuju naš odnos s Alahom i podstiču na zahvalnost i pažnju prema svetu oko nas.
U svakodnevnom ritmu života retko zastajemo da razmislimo o osnovnim darovima koje svakodnevno koristimo, a koji dolaze direktno od Stvoritelja. Ajeti 56:68-74 iz sure El-Vakija, izdvojeni u knjizi „Kuran – 365 odabranih ajeta za svakodnevno čitanje“ za 22. novembar, upravo nas podstiču na tu refleksiju.
Kroz jednostavno, a snažno pitanje "Kažite vi Meni: vodu koju pijete", Kuran nas vodi ka svesti o Božijoj providnosti, pokazujući da svaki aspekt prirode, pa čak i onaj koji uzimamo zdravo za gotovo, potiče od Njega. Ovi ajeti ne govore samo o fizičkoj vodi, već i o duhovnoj simbolici zahvalnosti, svesti i priznanja Božijeg stvaralaštva u svakodnevnom životu.

56:68 Kažite vi Meni: vodu koju pijete,
56:69 Mi je, ustvari, iz oblaka spuštamo lako;
56:70 da jedete i da stoku svoju napasate;
56:71 Ili ste vi ti koji tu visinu izvlačite
56:72 ili smo Mi Stvoritelji?
56:73 Mi činimo da ona podsjeća i da bude korisna onima koji konače;
56:74 Zato hvali Gospodara svoga Veličanstvenog!
Ajeti 56:68-74 otvaraju prostor za duboku analizu ljudske svesti i odnosa prema Božijim darovima. Pitajući: "Ili ste vi ti koji tu visinu izvlačite, ili smo Mi Stvoritelji?“, Kuran jasno naglašava granice ljudskog znanja i moći, stavljajući akcenat na Božiju svemoć i brigu za sva stvorenja. Voda, spomenuta u ovim stihovima, simbol je ne samo fizičkog života, već i duhovnog podsećanja na stalnu Božiju prisutnost i providnost.
Kroz stihove koji nas pozivaju da je koristimo za ishranu ljudi i stoke, naglašava se i moralna dimenzija - briga o drugima i odgovornost prema svetu oko nas.
Konačno, završni ajet "Zato hvali Gospodara svoga Veličanstvenog!" predstavlja ključnu poruku: svaka spoznaja Božijeg dara treba da se završi u zahvalnosti i priznanju Njegove veličine. Ovi ajeti, čitani u okviru svakodnevne refleksije, podstiču ne samo na fizičku pažnju prema resursima, već i na duhovno buđenje, podsećajući nas da je zahvalnost temelj svesti vernika i odnos s Alahom koji oblikuje smisao svakodnevnog života.
Ajeti 46:2–4 iz sure El-Ahkaf postavljaju pitanje koje odzvanja kroz vekove: da li se danas klanjamo Bogu ili sopstvenim željama, moći i tehnologiji?
Ajet 47:2 iz sure Muhamed otkriva kako vera i dobra dela vode ka oprostu i duhovnom ispunjenju.
Ajeti 49:11–12 pokazuju kako jednostavna pravila ponašanja štite čast, grade poverenje i pomažu da pronađemo mir u svakodnevnom životu.
Ajeti 50:15-16, izdvojeni za 15. novembar, podsećaju na neprekidnu Božiju pažnju i moć stvaranja, izazivajući razmišljanje o odgovornosti, sudbini i unutrašnjem životu svakog čoveka.
Ajeti 51:20-23 pokazuju kako tragovi Božije prisutnosti postoje u zemlji, u čoveku i u nebesima, pozivajući na introspektivno otkrivanje sopstvene duhovne snage.
Stihovi sure Ar-Rahman 55:1–13 povezuju Božiju blizinu, ljudsko poreklo i kosmički poredak, podsećajući da najvažnije često primetimo tek kada se um utiša.
Pojam koji se često vezuje za sukobe i nasilje vekovima izaziva rasprave, ali islamska tradicija o njemu govori mnogo složenije nego što se često prikazuje.
U islamskoj tradiciji Isus Hristos poznat je kao Isa, alejhi selam, jedan od najvećih Božijih poslanika, a Kuran govori o njegovom čudesnom rođenju, majci Merjemi i posebnoj ulozi koju će imati pred kraj vremena.
Kratka rečenica kojom muslimani počinju mnoge svakodnevne aktivnosti nosi duboko duhovno značenje i podseća vernike na Božju milost, pomoć i blagoslov.
Od razgovora sa ocem do vizije neba i Zemlje - ajeti 6:74-75 otkrivaju moć vere, hrabrosti i unutrašnjeg preispitivanja.
U izraelu se obeležava se 3. oktobra 2026. godine, a u dijaspori se Simhat tora slavi dan kasnije; evo zbog čega se osmi dan razlikuje od prethodnih sedam i kakvu simboliku nosi ovaj praznični datum.
Praznički dani obeleženi su životom pod otvorenim nebom, simbolima zahvalnosti i sećanjem na put kroz pustinju, dok se porodice okupljaju uz molitve, prazničnu trpezu i drevne običaje.
Sedam dana provode u posebno napravljenim kolibama, koriste četiri biljke u obredu, a na trpezi se pojavljuju med, sezonske namirnice i punjeni kupus.
Četvorodnevni boravak Svetog Oca doneće susrete sa stotinama hiljada vernika, mladima, preživelima seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi i evropskim liderima, uz molitve u Notr Damu i Lurdu.
Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog sveštenomučenika Foku i Svetog proroka Jonu po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetu mučenicu Haritinu. Katolička crkva obeležava Svetu Faustinu Kovalsku, Jevreji i muslimani nemaju veliki praznik.
Čovek često tek nakon razgovora shvati da je rekao nešto što nije trebalo, a ruski svetitelj savetuje da pred počinak preispita sve što je tog dana izgovorio.
Mnogi uz novac i kartice čuvaju lik Hrista, Bogorodice ili svetitelja, ne znajući da takav odnos prema svetinji može biti pogrešan.