Islam 17.03.2026 | 02:00

KOME SE OBRAĆAŠ KADA NESTANE TLO POD NOGAMA: Trenuci kada se ruše iluzije o sopstvenoj snazi

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
KOME SE OBRAĆAŠ KADA NESTANE TLO POD NOGAMA: Trenuci kada se ruše iluzije o sopstvenoj snazi
Pixabay,Religija.rs

Ajeti sure El-Enam (6:63–64), izdvojeni za 17. mart, razotkrivaju unutrašnji preokret između iskrene molitve u opasnosti i brzog zaborava nakon spasa, otvarajući složenu sliku ljudske nedoslednosti.

Talasi udaraju o bokove broda, vetar nosi glasove koji više nisu sigurni da li su molitva ili krik. U takvim trenucima nestaje svaka maska – ne ostaje ni rasprava, ni sumnja ni ponos. Ostaje samo jedno: prizivanje Onoga za koga čovek duboko u sebi zna da može da izbavi. Upravo iz tog ogoljenog trenutka, iz te tačke u kojoj se sudaraju strah i nada, progovaraju ajeti sure El-Enam (6:63–64), koji su u knjizi "Kuran – 365 odabranih ajeta za svakodnevno čitanje" izdvojeni za 17. mart - podsetnik koji ne dopušta ravnodušnost.

Sura El-Enam, ajeti 6:63-64

Hayati Kayhan/Shutterstock
Kuran

 

6:63 Reci: Ko vas iz strahota na kopnu i moru izbavlja kad Mu se i javno i tajno ponizno molite: ‘Ako nas On iz ovoga izbavi, sigurno ćemo biti zahvalni!’

6:64 Reci: Alah vas iz njih i iz svake nevolje izbavlja, pa vi ipak smatrate da ima Njemu ravnih.

Obećanje dato u strahu

Ovi ajeti ne opisuju apstraktnu veru, već iskustvo koje se ponavlja kroz život svakog čoveka. Slika kopna i mora nije samo geografska – ona je metafora svih sigurnosti koje se u jednom času pretvore u neizvesnost. Na kopnu, gde mislimo da čvrsto stojimo, i na moru, gde smo svesni sopstvene nemoći, čovek instinktivno poseže za istim izvorom pomoći. I tada obećava. Tada izgovara zavet zahvalnosti, iskren i nepodeljen.

Ali drugi ajet donosi oštar rez. On ne ostaje u trenutku molitve, već prati čoveka posle spasa. Upravo tu nastaje raskorak: između onoga što je čovek govorio dok je bio u nevolji i onoga kako živi kada opasnost prođe. Ajet razotkriva tu promenu bez ublažavanja - zaborav, pripisivanje zasluga drugima, vraćanje starim obrascima. Nije u pitanju samo teološka opomena, već precizna dijagnoza ljudske slabosti.

Posle spasa dolazi zaborav

U tom svetlu, završna poruka ovih ajeta ne traži od čoveka da se seti Boga samo u nevolji, već da prepozna kontinuitet Božje pomoći i van dramatičnih trenutaka. Ključna napetost ne nalazi se između verovanja i neverovanja, već između iskrene spoznaje u krizi i površnog zaborava u sigurnosti. To je unutrašnji lom koji se ne vidi spolja, ali određuje duhovni pravac života.