ZBOG ČEGA SE NEKADA OSEĆAMO BESPOMOĆNO: Istina koju retko primećujemo
Ajeti 2:28-29 nas podsećaju da je svaki trenutak dar, a svaki izbor odgovornost prema Stvoritelju i svetu oko nas.
Svaka skrivena misao i odluka oblikuje život. Kada nestanu svedoci, istina izlazi na videlo i otvara put za unutrašnju snagu.
Čovek može da ćuti, da se osmehuje, da ostavi utisak smirenosti, a da u sebi nosi nemir koji ne izlazi na površinu. Upravo tu, u toj tihoj zoni između onoga što se pokazuje i onoga što se skriva, sure Ali Imran u ajetima 3:29-30 postavljaju jedno od najzahtevnijih pitanja islama: šta ostaje kada nestane publike? Izbor ovih ajeta za 1. februar, u knjizi "Kuran - 365 odabranih ajeta za svakodnevno čitanje", ne nudi utehu, već ogledalo. Ono u koje se ne gleda očima, već savešću, pred spoznajom da nijedna misao nije izvan znanja Uzvišenog, niti jedno delo izvan odgovornosti.

3:29 „Skrivali vi ono što je u srcima vašim ili to javno pokazivali, Alah to zna. On zna sve što je na nebesima i što je na Zemlji - Alah je svemoćan.“
3:30 „Onoga dana kada svaki čovek pred sobom nađe dobro delo koje je uradio i loše delo koje je učinio - poželeće da se između njih i njega nalazi velika udaljenost. A Alah vas na Sebe podseća i Alah je milostiv prema Svojim robovima.“
Ajeti 3:29–30 sure Ali Imran čine jasnu celinu: prvi govori o Alahovom potpunom znanju, drugi o odgovornosti koja iz tog znanja proističe. Nema skrivanja iza spoljašnje ispravnosti, ali ni straha da će dobro ostati neprimećeno. Islam ovde podseća da se čovekov život ne meri samo delima, već i namerama iz kojih su ona proizašla.
Slika Sudnjeg dana nije predstavljena kroz kaznu, već kroz suočavanje. Dobro i loše stoje pred čovekom bez opravdanja i bez posrednika, a želja da se loše delo udalji svedoči o zakašneloj svesti. Zato se ajet ne završava pretnjom, već opomenom ispunjenom milošću: podsećanjem, a ne zastrašivanjem.
Izbor ovih ajeta za 1. februar nosi jasnu poruku: početak ne traži planove, već iskreno preispitivanje. Islam ne poziva na strah, već na svesnost Božje blizine. U spoju sveznanja i milosti nalazi se njegova etička osnova - poziv da se srce čisti pre dela i da se život živi kao trajna odgovornost pred Istinom.
Ajeti 2:28-29 nas podsećaju da je svaki trenutak dar, a svaki izbor odgovornost prema Stvoritelju i svetu oko nas.
Ajet 2:107 podseća da istinska pomoć i zaštita pripadaju samo Bogu, razotkrivajući ljudsku sklonost da traži utočište u prolaznim izvorima moći.
Poruka iz sure El-Bekare, izdvojena za 10. januar, ne obećava lakše dane, već uči kako se kroz teške prolazi uspravno.
Od prvih pokreta u utrobi do svakodnevnih odluka – ajeti iz sure Āli Imran (3:5 6) otkrivaju koliko je život pažljivo oblikovan, podsećajući nas da ništa na nebu ni na Zemlji nije skriveno od Alahovog znanja i moći.
Od razgovora sa ocem do vizije neba i Zemlje - ajeti 6:74-75 otkrivaju moć vere, hrabrosti i unutrašnjeg preispitivanja.
Ajeti sure El-Enam (6:63–64), izdvojeni za 17. mart, razotkrivaju unutrašnji preokret između iskrene molitve u opasnosti i brzog zaborava nakon spasa, otvarajući složenu sliku ljudske nedoslednosti.
Ajeti 6:61-62 iz sure El-Enam podsećaju da nijedna duša ne prolazi mimo Allahove volje, da meleki prate svaki trenutak i da svaki vernik mora biti spreman za konačni obračun pred Stvoriteljem.
Ajeti 5:75‑76 ukazuju na razliku između poštovanja poslanika i čistog obožavanja, otkrivajući lekciju o ljudskoj skromnosti i božanskoj moći
Od Biblije i Talmuda do kabale i hrišćanske tradicije, izvori nude različita tumačenja: od Božijeg sluge i nebeskog protivnika do simbola unutrašnjeg nagona i sile tame koja oblikuje razumevanje dobra i zla.
Pogođeni Novi Pazar, Tutin i Sjenica - nestali prilozi vernika, a tragovi upućuju na pažljivo isplanirane akcije dok policija pokušava da razotkrije ko stoji iza svega.
Francuska časna sestra povređena na Brdu Sion, reagovale vlasti i međunarodne institucije; upozorenja na rastuću netrpeljivost i nove tenzije u Jerusalimu dodatno pojačavaju zabrinutost javnosti.
Iako većina jevrejskih autoriteta smatra da je pirsing ušiju prihvatljiv, pitanje postaje znatno složenije kada su u pitanju drugi delovi tela.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
Nakon požara koji je progutao unutrašnjost doma i pričinio veliku materijalnu štetu, vatrogasci su među gareži i urušenim stvarima pronašli potpuno očuvanu ikonu, dok je brza intervencija sprečila tragediju i omogućila da svi izađu bez povreda.
U izjavi saučešća upućenoj porodici Knežević nema lakih uteha ni objašnjenja za prerani odlazak deteta, već tiho saosećanje i priziv vere u trenutku kada bol prevazilazi svaku ljudsku meru.
Za samo nekoliko nedelja smenjuju se Đurđevdan, Markovdan, Vasilije Ostroški, Spasovdan i niz drugih praznika, uz retka liturgijska poklapanja i gust raspored koji će mnogim porodicama promeniti uobičajene navike.