TAJNA KOJU SU ĆUTKE ČUVALI: Ibrahim je stao pred očevim kumirima i izgovorio ono što niko nije smeo
Od razgovora sa ocem do vizije neba i Zemlje - ajeti 6:74-75 otkrivaju moć vere, hrabrosti i unutrašnjeg preispitivanja.
Od razgovora sa ocem do vizije neba i Zemlje - ajeti 6:74-75 otkrivaju moć vere, hrabrosti i unutrašnjeg preispitivanja.
Ajeti sure El-Enam (6:63–64), izdvojeni za 17. mart, razotkrivaju unutrašnji preokret između iskrene molitve u opasnosti i brzog zaborava nakon spasa, otvarajući složenu sliku ljudske nedoslednosti.
Ajeti 6:61-62 iz sure El-Enam podsećaju da nijedna duša ne prolazi mimo Allahove volje, da meleki prate svaki trenutak i da svaki vernik mora biti spreman za konačni obračun pred Stvoriteljem.
Ajeti 5:75‑76 ukazuju na razliku između poštovanja poslanika i čistog obožavanja, otkrivajući lekciju o ljudskoj skromnosti i božanskoj moći
Predsednik Vrhovnog saveta Islamske zajednice u Srbiji poručuje da su post i ibadeti ključ bogobojaznosti i zajedništva među muslimanima.
Ajet 3:84 Kurana raskrinkava praksu selektivnog poštovanja poslanika i stavlja vernika pred ogledalo sopstvene vere.
Svaka skrivena misao i odluka oblikuje život. Kada nestanu svedoci, istina izlazi na videlo i otvara put za unutrašnju snagu.
Od prvih pokreta u utrobi do svakodnevnih odluka – ajeti iz sure Āli Imran (3:5 6) otkrivaju koliko je život pažljivo oblikovan, podsećajući nas da ništa na nebu ni na Zemlji nije skriveno od Alahovog znanja i moći.
Stihovi 2:284-285 iz Kurana otkrivaju kako svaka misao, delo i osećanje oblikuju našu svakodnevnicu i podsećaju na odgovornost pred Božijom prisutnošću.
Ajet 2:256 iz sure El-Bekare jasno pokazuje da prava vera dolazi iz slobodnog srca i razuma – lekcija koja menja pogled na duhovni izbor i međuljudske odnose.
Poruka iz sure El-Bekare, izdvojena za 10. januar, ne obećava lakše dane, već uči kako se kroz teške prolazi uspravno.
Ajet 2:107 podseća da istinska pomoć i zaštita pripadaju samo Bogu, razotkrivajući ljudsku sklonost da traži utočište u prolaznim izvorima moći.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Tuga može biti opomena da je čovek izgubio unutrašnji mir, ali i prilika da ga ponovo pronađe.
Ova poslastica se nalazila i na slavskim i na ramazanskim stolovima, a njen stari način pripreme i danas ostaje isti kao pre stotinu godina.
Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.