Bivši rektor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog govori o tome kako post ovim danima, izuzev u „trapavim nedeljama“ i siruposnoj sedmici, povezuje vernike sa Hristovim stradanjem i otkriva dublje slojeve duhovnosti.
U ritmu života pravoslavnih vernika, post svake srede i petka nosi duboko ukorenjeno duhovno značenje. Ova praksa, istkana iz svetih tradicija i duboke vere, osvetljava put ka razumevanju Hristovog stradanja i ljudske slabosti. Protojerej-stavrofor Gojko Perović, arhijerejski namesnik podgoričko-kolašinski, jasno objašnjava razloge zbog kojih se posti ovim danima:
U sredu su Hrista uhapsili, a u petak su ga razapeli na krst. Sećajući se te tužne scene da su ljudi uhapsili Gospoda, a još tužnije da su ga razapeli i ubili, mi taj dan ne želimo sebi da ugađamo. Ne baš da ne jedemo ništa. Znate i sami da posna trpeza nekada zna da bude lepša nego mrsna. Ali, makar na taj način da se setimo i pomenemo da su sreda i petak dani strašni, kada smo bili toliko ludi ljudi da smo Boga uhapsili i ubili. Zbog toga se poste ta dva dana.
Ova mudra rečenica ocrtava srž posta, ukazujući na suštinsko pokajanje i sećanje koje prati svaki zalogaj posne trpeze. Sreda, dan kada je Hrist uhapšen, i petak, dan njegovog razapinjanja, simbolizuju neizrecivu tugu i bol. Kroz post, vernici ne samo da izražavaju poštovanje prema Hristovoj žrtvi, već i kroz sopstveno odricanje, otkrivaju dublje slojeve svoje vere i moralne odgovornosti.
Post nije samo fizički čin suzdržavanja od određene hrane, već je i duhovna disciplina koja pomaže vernicima da se povežu sa suštinskim vrednostima svoje vere. Protojerej-stavrofor Gojko Perović naglašava da posna trpeza može biti jednako bogata i lepa kao i mrsna, ali upravo ta svesna odluka da se izbegne uživanje u bogatijim jelima simbolizuje skromnost i pokajanje. Na taj način, post postaje sredstvo za sećanje na Hristovu patnju i bol, ali i na ljudsku slabost koja je dovela do njegovog stradanja.
Kroz vekove, post svake srede i petka ostao je nepromenjen, služeći kao most između vernika i svetih događaja iz prošlosti. Svakog puta kada odaberu skromniji obrok, pravoslavni vernici se ponovo susreću sa istinom Hristovog stradanja, podsećajući se na sopstvenu odgovornost da žive u skladu sa njegovim učenjem. To je trenutak duhovnog zrenja, trenutak kada telo i duša zajedno slave Hrista, čak i u trenucima skromnosti i odricanja.
Dakle, svake srede i petka, pravoslavni vernici kroz post obnavljaju svoju vezu sa Hristom, pročišćujući svoje duše i podsećajući se na najvažnije lekcije vere. U toj tihoj, ali moćnoj disciplini, oni nalaze snagu i utehu, obnavljajući svoju posvećenost veri i istini koja ih vodi kroz život.
Iskušenik iz Manastira Svetog Pavla tokom medicinskog prevoza iskočio je iz sanitetskog vozila, zadobio višestruke povrede i završio na respiratoru, dok monasi i lekari pokušavaju da razjasne okolnosti neobičnog incidenta.
Prvi snimak nastao spontano brzo je postao omiljen među vernicima, dok nova verzija donosi pun umetnički izraz i snažnu duhovnu poruku uoči manastirske slave.
Višednevno obeležavanje gradske slave Podgorice završeno je tradicionalnom litijom koju su predvodili mitropolit Joanikije i episkop Pajsije, uz prisustvo velikog broja vernika, sveštenstva i predstavnika javnog života.
Stari recept sa Kosova i Metohije vremenom je dobio posebnu verziju u beogradskim kuhinjama, pa je nastalo zasitno i mirisno jelo koje mnoge podseća na nedeljne ručkove, pun sto i ukuse kakvi se danas retko sreću.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Iskušenik iz Manastira Svetog Pavla tokom medicinskog prevoza iskočio je iz sanitetskog vozila, zadobio višestruke povrede i završio na respiratoru, dok monasi i lekari pokušavaju da razjasne okolnosti neobičnog incidenta.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U besedi za subotu 4. sedmice po Vaskrsu Sveti Nikolaj Ohridski i Žički naglašava da čovek ne stoji između svetlosti i tame, već pred jasnim izborom koji ne ostavlja prostor za kolebanje.
Kada se duhovna disciplina sudari sa užurbanošću jutra i iscrpljenošću večeri, rešenje ne dolazi iz strožeg pravila, već iz jednostavne misli koja, prema protojereju Andreju Tkačovu, vraća čoveka suštini vere i oslobađa ga krivice i sujete.