VERSKI KALENDAR ZA SUBOTU 14. FEBRUAR
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Trifuna po starom i Svetog Avksentija po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Valentina, dok u judaizmu i islamu danas nema velikog verskog praznika
Ovaj izvor duhovne snage i sigurnosti osvetljava put vernom narodu ka božanskoj milosti, donoseći zaštitu i utehu.
U svetu prepunom brzine i materijalizma, krst, kao simbol vere, predstavlja tihi poziv na duhovnost i uzdizanje iznad svakodnevnih iskušenja. Vernici ga nose oko vrata, postavljaju u domovima, koriste u molitvi, ali i prilikom pravljenja znaka krsta — svaki od ovih trenutaka nosi duboko ukorenjeno značenje, daleko više od samog čina.
Nošenje krsta na grudima nije samo običaj, već živi izraz predanosti Hristu i Njegovoj žrtvi na Golgoti. Ovaj mali simbol, koji često prolazi neopaženo u očima drugih, za vernika postaje štit protiv nevidljivih neprijatelja — simbol borbe protiv zla i podsećanje na milost koju Bog svakodnevno izliva na čoveka. „Krstom zaštićeni protivimo se vražjim zamkama,“ govore stare crkvene pesme, podsećajući da u ovom simbolu leži snaga koja nadilazi vidljive svetove.
Pravljenje znaka krsta, često smatrano tek formalnošću ili starinskim običajem, zapravo predstavlja molitvu u pokretu. Svaki dodir prstima čela, srca i ramena ima svoje značenje. To je akt predanja sebe Gospodu, osvećivanja svog uma, duše i tela, kao i priznanje Svetog Trojstva — Oca, Sina i Svetog Duha. „Ruka koja pravi znak krsta postaje oružje koje vodi dušu u božansku svetlost,“ piše Sveti Jovan Damaskin. U toj jednostavnoj radnji vernik nalazi utehu i snagu, a sile tame drhte i udaljuju se, nesposobne da se suprotstave svetosti tog čina.
U domu, krst zauzima centralno mesto kao simbol zaštite. Mnogi vernici ga postavljaju iznad ulaznih vrata ili na istaknuto mesto u prostoriji gde se okupljaju članovi porodice. Krst u domu nije samo dekoracija, već podsećanje na Božije prisustvo u svakom trenutku života. Vernici veruju da krst osvećuje prostor, donosi mir i udaljava sve što je nečisto. „Gde je krst, tu su i anđeli,“ često govore duhovnici, ističući njegovu ulogu u duhovnoj borbi svakodnevnog života.
Sveti Ignjatije Bogonosac, koji je spremno prihvatio mučeničku smrt u ime Hrista, pruža duboko inspirativan pogled na krst kao sredstvo spasenja. On kaže: „Neka me ništa ne privlači ni na zemlji, ni na nebesima, samo da zadobijem Hrista Isusa, Koji je razapet za mene. Krst Njegov je moje vaskrsenje.“ Ovim rečima Sveti Ignjatije jasno povezuje veru u krst sa nadom u večni život, podsećajući nas da je krst ne samo simbol stradanja, već i trijumfa nad smrću.
U svetu punom buke i zbunjenosti, krst ostaje tiha, ali moćna poruka ljubavi i vere. Kroz jednostavan čin pravljenja znaka krsta, nošenja svetog simbola ili postavljanja krsta u dom, pravoslavni vernici grade nevidljivi, ali čvrst most ka Bogu, štiteći se i pronalazeći snagu u svetlosti Hristove žrtve.
Neka krst, simbol spasenja, uvek bude izvor snage i svetlosti za svakog vernika, podsećajući nas da, bez obzira na sve što nas okružuje, Božija milost vodi naše korake i čuva našu dušu.



Vikar patrijarha Porfirija, episkop hvostanski, služio je liturgiju i predvodio slavsku litiju, poručivši vernicima da je Časni Krst simbol snage, vere i spasenja.
U Krstopoklonoj nedelji setimo se Svete carice Jelene, žene koja je od skromnih početaka postala simbol hrišćanskog spasenja, čineći Krst hrišćanskim znamenjem koje prevazilazi granice vremena.
Starešina hrama hrama Svete Trojice je detaljno opisao dan kada je, po pozivu prijatelja, otišao u kuću čoveka koji je tvrdio da predmeti mirotoče onda kada počne da poje crkvene pesme.
Jesenji Krstovdan donosi niz narodnih tradicija, ali samo iskrena molitva vodi ka Božjoj blagodati. Vernici često upadaju u zamku sujeverja, zaboravljajući da je snaga krsta daleko iznad svakog običaja ili predanja.
Duhovna pouka koja otkriva kako zajednička molitva Crkve postaje snažan kanal milosrđa i povezanosti između generacija.
Sveštenik Predrag Šćepanović otkriva kako Zadušnice nisu samo običaj, već trenutak u kojem ljubav prema upokojenima i vera dobijaju oblik kroz molitvu, svetlost sveće i simboliku koljiva.
Posle duge i teške bolesti, monah poznat po smirenosti i predanosti molitvi upokojio se u Gospodu - opelo i sahrana zakazani za sutra.
Dirljiva priča o malom Hristiforu, o tišini koja je ušla u porodični dom, o odlasku u šidsku Lazaricu i o molitvi posle koje se dečakov glas vratio.
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Sveti oci su opominjali da je uzaludno vapiti Bogu ako ne postoji trud da se sopstveni život uskladi sa zapovestima.
Nakon liturgije koju je služio mitropolit šumadijski Jovan, sveštenici iz tri namesništva i profesori Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta otvorili su razgovor o izazovima crkvenog života koji se ne vide sa ambona.