Youtube/ CBN NewsBivši sirijski predsednik Bašar el Asad sa suprugom
Bratska podrška pomesnih pravoslavnih crkava sve je jača i glasnija, a patrijarh antiohijski Jovan kontinuirano prima poruke ohrabrenja od duhovnih lidera širom sveta.
Pravoslavni vernici širom sveta osećaju zabrinutost zbog ratnog vihora koji se rasplamsao u Siriji. Najnovija poruka podrške dolazi od patrijarha jerusalimskog Teofila, koji je kroz pismo izrazio svoju solidarnost prema Antiohijskoj patrijaršiji i sirijskom narodu.
Patrijarh jerusalemski obratio se patrijarhu antiohijskom sa toplim rečima, naglašavajući stalne molitve i podršku hrišćanima u Siriji.
"Toplo se molimo Gospodu Bogu da vas ojača i uteši", poručio je, ističući važnost jedinstva u suočavanju sa izazovima koji pogađaju region.
Intervencija patrijarha Teofila dolazi u periodu jačanja odnosa između dva patrijarhata.
Uprkos tenzijama u prošlosti, koje su dovele do udaljavanja zbog crkvene jurisdikcije u Kataru, nedavne geopolitičke promene, poput rata u Gazi, naterale su Sveti sinod patrijaršije antiohije da obnovi veze sa Jerusalimom.
JANEK SKARZYNSKI/AFP/Profimedia
Patrijarh atiohijski Jovan
Ovaj istorijski korak prepoznaje potrebu za jedinstvom hrišćanskih crkava Bliskog istoka u suočavanju sa zajedničkim pretnjama.
Patrijaršija Antiohije kao svetionik informacija
U sred zbrke i političke nestabilnosti u Siriji, Antiohijska patrijaršija i dalje ostaje glavni čuvar tačnih informacija. Nedavnom izjavom pozvala je vernike da veruju samo zvaničnim izvorima kada je reč o crkvenoj situaciji i političkim dešavanjima.
Stav Patrijaršije je jasan: očuvanje mira i zaštita hrišćanske baštine u Siriji su od najveće važnosti. Posle pada Asadovog režima, Crkva poziva na razboritost i saradnju kako bi se sprečila dalja humanitarna kriza.
Podrška drugih pravoslavnih crkava
Uz Patrijaršiju Antiohije stoji i Crkva Grčke, koja je u nedavnom saopštenju izrazila zabrinutost zbog opstanka pravoslavnog hrišćanstva u Siriji.
"To bi bilo nepoštovanje istorije, bilo kakva tragična mogućnost da se iskoreni pravoslavno hrišćanstvo iz Sirije".
Značaj jedinstva
Kriza u Siriji nije samo geopolitička, već i duboko verska, preteći hrišćanskoj prisutnosti koja je neodvojivi deo istorije regiona.
Jedinstvo pravoslavnih crkava postaje temelj za suočavanje sa izazovima i jačanje otpornosti hrišćanskih zajednica. Sa inicijativom patrijarha jerusalimskog i podrškom Grčke pravoslavne crkve, pravoslavni svet šalje snažnu poruku: vera, solidarnost i bratstvo mogu biti barijera protiv teškoća, donoseći nadu za bolju budućnost Sirije.
Sveti Teofan ističe da je moguće biti u svetu i baviti se svakodnevnim poslovima, a da pri tome ne budemo vezani za njih duhovno. To ne znači da život postaje bezosećajan ili hladan, već da u takvom životu može da se razvije dublji, duhovni život koji nije vezan za spoljašnju stvarnost. Srce se može "zagrejati“ iz drugog, nevidljivog izvora, koji je mnogo snažniji i trajniji od svega što je prolazno. Iako bi neki mogli pomisliti da je u tom slučaju bolje potpuno se povući iz sveta, Sveti Teofan pokazuje da to nije nužno.
Abu Muhamed al Golani, nekadašnji istaknuti član Al Kaide, sada predvodi Hajat Tahrir al-Šam i kontroliše poslednje uporište opozicije u Siriji. Njegov pokušaj da menja imidž i postane međunarodno priznat lider prate dramatična dešavanja i diplomatske manipulacije.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
U vremenima tuge, klevete i unutrašnjih borbi, ne traži snagu u sebi, već u Gospodu. Jer kako reče otac Mihailo – „trpi i istrpi, ali najviše se čuvaj očajanja.“
Kada neko iz porodice počne redovno ići u crkvu, često nailazi na kritike, zbunjenost, pa čak i ravnodušnost. Ali, njegova vera može da postane seme koje polako klija u srcima drugih.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.