Krst, lik Hrista, Bogorodice i manastir Ostrog – šta Crkva zaista misli o tetovažama sa hrišćanskim motivima i gde je granica između vere i sujete?
U srpskim zemljama, najčešći verski motiv koji se tetovira jeste krst – sveti znak Hristove žrtve i spasenja. Osim krsta, vernici često biraju i lik Gospoda Isusa Hrista, Presvete Bogorodice, kao i manastir Ostrog, simbole zaštite i duhovne utehe. Iako je ova praksa prisutna i ima svoje istorijske korene, postavlja se pitanje kako Crkva, koja je generalno protiv tetoviranja tela, gleda na trajne crteže hrišćanskih simbola i da li oni zaista odražavaju veru ili su često samo spoljašnji ukras.
Na ovu temu odgovara otac Miroslav:
- Tetoviranje hrišćanskih simbola bilo je poznato u prošlosti. Među Koptima (dohalkidonskim hrišćanima) još uvek se neguje običaj da se tetovira krst na ruci kao znak hrišćanskog raspoznavanja. Tetoviranje krsta samo po sebi nije greh ako se čini iz religioznih pobuda – da nas podseća na molitvu i svedočenje svoje vere.
profimedia
Verski motivi tetoviraju se na različitim delovima tela
Sveštenik dalje ističe da mnogo toga zavisi od pobuda sa kojima se neko odlučuje na tetoviranje verskih motiva:
- Ako se to čini zato što je trenutno popularno među mladima i ako osobe koje se tetoviraju „zaljubljeno“ gledaju na svoju tetovažu, to nema nikakve veze sa našom verom, već sa prikrivenom gordošću ogrnutom plaštom hrišćanskih simbola. To isto važi i za nošenje krsta oko vrata. Ako neko nabavi veliki zlatni krst i tome podoban zlatni lanac, pa onda otkopča malo više svoju košulju da bi se videli mišići koje krasi veliki krst, onda shvatamo da krst nema religiozni, već ukrasni karakter na takvom telu - ističe otac Miroslav, prenosi portal svetosavlje.rs.
profimedia
Među sortistima, mnogo je onih koji na telu imaju isttovirane verske morive
- Za pobožnog i skromnog čoveka nije bitno šta nosi na telu, već Koga nosi u srcu i u svojim mislima! Takođe bih podvukao: odelo (tetovaža) ne čini čoveka, ali ukazuje kakav je čovek.
Ovaj odgovor jasno pokazuje da Crkva ne posmatra tetoviranje verskih simbola kao greh samo po sebi, ali naglašava da je suština vere u unutrašnjem duhovnom stanju, a ne u spoljašnjim znacima. Ako tetovaža postane sredstvo sujete ili ponosa, ona gubi svoj smisao i postaje više estetski ukras nego svedočanstvo vere. Stoga je važno da se čovek pre bilo kakve odluke zapita – da li time istinski svedoči Hrista ili samo ukrašava svoje telo simbolima koji ne nalaze odraz u njegovom životu i srcu.
Ovo sveto mesto, smešteno visoko među stenicima, predstavlja simbol duhovne otpornosti i bogate tradicije, pozivajući sve koji tragaju za duhovnim ispunjenjem da zarone u njegovu blagoslovenu atmosferu.
Praštanje je ključno za duhovno blagostanje, jer oslobađa dušu od gneva i mržnje, a donosi unutrašnju slobodu. Iako je proces oproštanja često psihički težak, bez Božje pomoći nije moguć.
Iako su apostoli godinama hodali uz Hrista, čak su i oni pogrešno razumeli Njegove reči dok ih nije ispravio. Jerej Georgij Maksimov govori o opasnosti neukog tumačenja Reči Božje i ističe da je neophodno slediti objašnjenja Svetih Otaca – danas dostupna svakome uz pomoć moderne tehnologije.
Iguman Manastira Ribnica upozorava da hrišćanske simbole ne treba koristiti kao modne detalje, već ih treba nositi s verom i u duhovnoj praksi, jer njihova prava funkcija nije estetska, već simbolizuje vezu sa Bogom.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić, pozivajući se na dokumenta iz 2012. godine, tvrdi da Temeljni ugovor nije odstupio od stava blaženopočivšeg mitropolita crnogorsko-primorskog.
Tumačeći reči iz Knjige Priča Solomonovih, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva da se darivanje bližnjemu računa kao dar Bogu, a vrednost bogatstva meri se spremnošću da se ono podeli.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Leontija po starom i Svete besrebrenike Kozmu i Damjana po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Arona, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Većina ga je videla bezbroj puta na ikonama, kupolama i bogoslužbenim predmetima, ali retko ko zna kako je ovaj drevni simbol postao jedno od najvažnijih znamenja pravoslavlja.
Tumačeći reči iz Knjige Priča Solomonovih, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva da se darivanje bližnjemu računa kao dar Bogu, a vrednost bogatstva meri se spremnošću da se ono podeli.
Pouka svetogorskog podviznika otkriva zašto nije svaki bol štetan i kako razlikovati tugu koja udaljava od Boga od one koja vodi ka pokajanju i duhovnoj obnovi.
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Umesto cveća, porodica je pozvala ljude da darove usmere Koledžu "Sveti Sava" u Sidneju, a odaziv zajednice doneo je 130.000 australijskih dolara za opremanje školskog hrama i memorijalno obeležje u Petrino ime.
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.