"SVAKI DAN JE MALI ŽIVOT, ČOVEK SE POŠTUJE DOK JE ŽIV" Ove mudre reči patrijarha Pavla danas odjekuju jače nego ikad
Mudrosti blaženopočivšeg poglavara Srpske pravoslavne crkve su vanvremenska riznica znanja.
Jednom prilikom Aleksandar Gajšek je prepričao neobičan susret s patrijarhom Pavlom, koji nije planirao.
Poznati srpski novinar Aleksandar Gajšek publici je najpoznatiji po čuvenoj emisiji "Agape", koja se emitovala na televiziji Studio B, a u kojoj je pričao o duhovnosti i u gde je čest gost bio Vladeta Jerotić, patrijarh Porfirije, a svoju reč je svojevremeno u pomenutoj emisiji dao i patrijarh Pavle.

Završio je VI beogradsku gimnaziju, a potom i Fakultet političkih nauka u Beogradu, novinarsko-komunikološki smer. Kao stipendista IREX-a specijalizirao „novinarstvo u elektronskim medijima“. Na audiciji RTV Politika 1995. godine primljen na mesto spikera informativnog programa. Godine 1997. prelazi na RTV Studio B, gde osim kao voditelj Vesti u 19 i 22, počinje da radi i kao novinar. Autor je emisija „Moja slika sveta“ i „Spoznaja“ i serijala „Agape“, sa gostom domaćinom, psihijatrom Vladetom Jerotićem.
Jednom prilikom Gajšek je prepričao neobičan susret sa patrijarhom Pavlom, koji nije planirao. Objašnjavajući da je svemu prethodila žustra verbalna rasprava sa suprugom Jelenom, koju je simbolično, i kao opomena, prekinuo zvuk zvona Saborne crkve u Beogradu.
- Ušli smo u svađu. Toliko da sam se ja drao na ulici i ona je počela da plače. Odjedanput, svatim šta radim zapravo, jer su me zvona Saborne crkve opomenula, koja su počela da zvone tada. Pogledao sam sat, video sam da je pet popodne i rekao, oprosti, molim te, stvarno, izvini, ne znam šta mi je, hajmo da idemo na večernju službu.
Pričajući dalje, otkriva da jedan događaj na toj službi ne može da zaboravi.
- Nije prošlo par minuta, patrijarh Pavle ulazi, staja za pevnicu i počinje da poje. Kad se završila služba, mi smo se podelili, onako, u dva reda. I on je išo sredinom, davao je blagoslov... Kad je došao red na mene, a to nikad neću zaboraviti, ja sam pružio ruku, a on je pružio svoju. I kad su se dotakle naši prsti, ja sam osetio kako su mu prsti izuzetno grubi. Kao da svaki dan radi neki težak fizički posava, zapravo i jeste radio. Najčešće su to bili obućarske neke stvari, i kao što znamo, patrijarh Pavle je pravio sam sebi cipele. Međutim, kad sam ja poljubio njegovu ruku, ja sam imao osećaj da me udarilo sto gromova. Nisam znao šta me je snašlo, kao da sam u nekom nokdaunu bio, povukao sam se u stranu crkve.
Gajšek se potom sreo sa suprugom, a oana mu je poverila nešto neobično.
- I kad sam se malo pribrao, prošlo je par minuta, počinjem da gledam gde je Jelena. Odmah sam joj ispričao moje doživljaje i događaj, a ona mi je samo rekla kako je žena ispred nje počela da plače, nakon što mu je poljubila ruku.
BONUS VIDEO: NA RODNOM IMANJU PATRIJARHA PAVLA SE PRAVI MUZEJ: Sveštenik Dragan Gaćeša otkriva planove
Mudrosti blaženopočivšeg poglavara Srpske pravoslavne crkve su vanvremenska riznica znanja.
"Vere su kao vatra: njima je, da bi svetlele, potreban mrak".
Juče je navršena 21 godina od kada je iz AP Kosovo i Metohija u rušilačkim napadima albanskih ekstremista proterano 4.012 Srba, a većina njih se do danas nije vratila u svoje domove.
Portal Religija.rs posetio je Kućance, rodno mesto patrijarha Pavla, gde nas je dočekao protojerej Dragan Gaćeša i ispričao neispričane priče o blaženopočivšem poglavaru Srpske pravoslavne crkve, koga ovde već proslavljaju kao sveca.
Brzina, rasuta pažnja i mehaničko izgovaranje reči mogu da udalje um od onoga što usne izgovaraju, a svetitelj savetuje kako da se tome suprotstavimo.
Episkop niški podsetio je na apostolske korene ovog zvanja, njegove zadatke uz oltar i odgovornost prema episkopu i vernom narodu.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Crkveno predanje pamti ga po strogom postu, brizi za narod i čudima koja se, prema žitiju, vezuju za Gortinu, Rim i Tivaidu.
Ono što se pre braka zanemaruje kasnije može postati ozbiljan problem u zajedničkom životu.