KAKO PREVAZIĆI STRAH OD SMRTI: Protojerej Nenad Dragičević ukazuje da postoji samo jedan bezbolni način da se prihvati i mirno dočeka kraj
U pravoslavlju, smrt nije kraj, već prelaz u novo, večno postojanje.
Četrdesetodnevni parastos, objasnio je sveštenik, mora se obaviti tačno u onaj dan kada izlazi 40 dana.
Prema hrišćanskom verovanju duša pokojnika, četrdeseti dan od smrti, odlazi na nebo.
Tačnije, taj dan i taj dan duša čovekova izlazi pred pravedni sud Božiji i tada bi, prema Crkvi, trebalo održati parastos.
Međutim, ono što ljude buni jeste kako se tačno izračunava 40-i dan od upokojenja i mora li se on održati baš tačno na dan "kad padne".
Četrdesetodnevni parastos, objasnio je protojerej stavrofor Milan Gardović za sajt "Svetosavlje", mora se obaviti tačno u onaj dan kada izlazi 40 dana, računajući dane od dana smrti. Ovaj parastos ne valja pomerati.
- Od desetog veka ustanovljene su liturgije i pomeni za upokojene. Od tog vremena pomeni ili parastosi vršeni su uvek u toku Svete liturgije. Sveta nam Crkva ukazuje i na dan subotnji posvećen onima koji su se preselili iz ovoga života u onaj večni. Zadušnice su dan za duše preminulih i četiri puta godišnje ih obeležavamo Svetom liturgijom i parastosom za upokojene. Uvek padaju u subotu, jer je to i inače, u toku čitave godine, dan kad se sećamo preminulih - počeo je on i nastavio:
- Što se tiče 40-og dana od usnuća, Crkva nas uči da se dan računa do 16 časova, a posle toga je novi dan. To vidimo još u stvaranju sveta kada Gospod stvrajući kaže “….. i bi veče i bi jutro…“. Znači prvo bi veče pa onda novi dan. Četrdesetnica se pravi uvek u onaj dan kada 40-ti dan padne, jer po verovanju Crkve, taj dan se duša rastavlja sa materijalnim svetom. Šest meseci i godišnjica uvek je u najbližu subotu, jer kao što rekosmo toga dana se sećamo upokojenih.
Na groblje i u crkvu se nosi kuvano žito – koljivo. Žito nas simbolično podseća na Hristove reči da zrno tek kad umre rod donosi, i to ne u zemnom mraku, nego u svetlosti sunca. Žito je simbol smrtnog tela i besmrtne duše u svetlosti Carstva nebeskog.
Crno vino, kojim sveštenik preliva žito, označava Božje milosrđe kojim se zalečuju rane greha. Sveća je simbol svetlosti Hristove. On je rekao: "Ja sam svetlost svetu.“ Ta svetlost treba da nas podseti i na svetlost kojom Hristos obasjava duše preminulih. Sveća je malena žrtva Bogu, koji se za nas žrtvovao. Daće i podušja se ne daju da se "nahrani“ pokojnik, odnosno, da duša njegova "jede“, nego da se sirotinja nahrani i u molitvama pomene pokojnika.
U pravoslavlju, smrt nije kraj, već prelaz u novo, večno postojanje. Sva sedmorica, sem Agapija, su bili sasvim mladi ljudi, a još nisu bili hrišćani, niti su se ikad krstili vodom, ali njihovo krštenje je bilo krvlju. Dovoljno je imati potpuno samoodricanje, savršenu veru, i predanost Njemu bez kolebanja, govorio je starac Josif. Kada je veliki apostol Pavle postavljao mnoge episkope za razne krajeve sveta, tada je postavio i Aristovula za britanskog episkopa.

KAKO PREVAZIĆI STRAH OD SMRTI: Protojerej Nenad Dragičević ukazuje da postoji samo jedan bezbolni način da se prihvati i mirno dočeka kraj
DUGO ZAJEDNO U OKOVIMA TAMNOVALI I MUČENI, ALI SE HRISTA NISU ODREKLI: Danas su Sveti mučenik Agapije i drugi s njim
STARAC JOSIF ISIHASTA TVRDI DA JE OVO LEK ZA SVAKU NESREĆU: Dobro pročitajte šta je rekao
PREVEO U HRIŠĆANSTVO NAROD OD KOJEG JE PRE TOGA PRETRPEO NEOPISIVE MUKE: Danas je Sveti apostol Aristovul Britanski
Duhovna pouka koja otkriva kako zajednička molitva Crkve postaje snažan kanal milosrđa i povezanosti između generacija.
Sveštenik Predrag Šćepanović otkriva kako Zadušnice nisu samo običaj, već trenutak u kojem ljubav prema upokojenima i vera dobijaju oblik kroz molitvu, svetlost sveće i simboliku koljiva.
Posle duge i teške bolesti, monah poznat po smirenosti i predanosti molitvi upokojio se u Gospodu - opelo i sahrana zakazani za sutra.
Dirljiva priča o malom Hristiforu, o tišini koja je ušla u porodični dom, o odlasku u šidsku Lazaricu i o molitvi posle koje se dečakov glas vratio.
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Sveti oci su opominjali da je uzaludno vapiti Bogu ako ne postoji trud da se sopstveni život uskladi sa zapovestima.
Nakon liturgije koju je služio mitropolit šumadijski Jovan, sveštenici iz tri namesništva i profesori Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta otvorili su razgovor o izazovima crkvenog života koji se ne vide sa ambona.