ČITANJE BIBLIJE ZA 7. MART: Odlomak iz Svetog pisma za petak prve sedmice Velikog posta
Knjiga proroka Isaije pripoveda o propasti Jerusalima.
Zbog toga mu i izađe narod u sretanje, jer ču da je on učinio ovo znamenje.
Jevanđelje Jovan, začalo 41 (12,1-18) 1. A Isus na šest dana pre Pashe dođe u Vitaniju, gde beše Lazar koji umre, koga on podiže iz mrtvih. 2. Onde mu pak zgotoviše večeru, i Marta služaše, a Lazar beše jedan od onih što seđahu sa njim za trpezom. 3. A Marija, uzevši litru pravoga nardova skupocenoga mirisa, pomaza noge Isusove, i obrisa kosom svojom noge njegove; a kuća se napuni mirisa od mira. 4. Onda reče jedan od učenika njegovih, Juda Simonov Iskariotski, koji ga nameravaše izdati: 5. „Zašto se ovo miro ne prodade za trista dinara i ne dade siromasima?” 6. A ovo ne reče što mu beše stalo do siromaha, nego što beše lopov, i imaše kesu, i uzimaše što se metaše u nju. 7. A Isus reče: „Ostavi je! Ona je to sačuvala za dan mog pogreba; 8. jer siromahe svagda imate sa sobom, a mene nemate svagda.” 9. Doznade pak mnogi narod iz Judeje da je onde i dođoše ne samo radi Isusa, nego i da vide Lazara koga on podiže iz mrtvih. 10. A prvosveštenici se dogovoriše da i Lazara ubiju; 11. Jer mnogi od Judejaca dolažahu zbog njega i verovahu u Isusa. 12. Sutradan mnogi narod koji beše došao na Praznik, čuvši da Isus dolazi u Jerusalim, 13. Uzeše grane od palmi i izađoše mu u sretanje i klicahu: „Osana! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje, car Izrailjev!” 14. A Isus našavši magare usede na njega, kao što je pisano: 15. „Ne boj se, kćeri Sionova, evo car tvoj dolazi sedeći na magaretu.” 16. Ali ovo ne razumeše isprva učenici njegovi; nego kada se proslavi Isus, onda se setiše da ovo beše za njega pisano, i da mu ovo učiniše. 17. A svedočaše narod koji beše s njim kada Lazara pozva iz groba i podiže ga iz mrtvih. 18. Zbog toga mu i izađe narod u sretanje, jer ču da je on učinio ovo znamenje.
Knjiga proroka Isaije pripoveda o propasti Jerusalima.
Teško onima koji zlo zovu dobro, a dobro zlo, koji prave od mraka svetlost a od svetlosti mrak, koji prave od gorkoga slatko a od slatkoga gorko
"Oh, Gospode, opomeni se da sam jednako hodio pred tobom verno i s celim srcem, i tvorimo što je tebi ugodno".
"Blaženi su oni koji slušaju reč Božiju i drže je".
Zajednička vojna operacija Izraela i SAD protiv Irana dobila je kodno ime koje aludira na biblijskog praoca iz izraelskog kraljevskog roda.
Poziv vernicima, kroz podsećanja na reči Svetog apostola Pavla, da se uzdaju u Hrista i ne sablažnjavaju Njegovim delima.
U jevanđeljskim začelima za 20. sredu po Duhovima, Hristos danas postavlja pitanje koje se tiče svakog čoveka – koliko zaista živimo ono što govorimo i kako vera postaje temelj koji odoleva svim iskušenjima.
Čitanje Svetog pisma za 20. utorak po Duhovima pokazuje kako iz srca izviru dela koja oblikuju našu svakodnevicu i duhovni život, otkrivajući snagu oproštaja i unutrašnje odgovornosti.
U besedi za petak 4. sedmice velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva kako se ista izdaja Hrista ponavlja i danas, kroz svakodnevne postupke, reči i odluke koje mnogi i ne primećuju.
Optinski podvižnik objašnjava zašto neki ljudi moraju da odu od nas i kako da u tome pronađemo mir umesto gorčine.
Od nekadašnja dva poljupca do prepoznatljivog znaka identiteta, ovaj gest prerastao je u potvrdu vere, istorije i pripadnosti – dok isti pravoslavni okvir kod drugih naroda nije dobio isto značenje.
Sećanje na upokojene prirodan je deo života i vere.
U manastiru Svetog Aleksandra Nevskog u Ugljeviku okupio se veliki broj vernika da se pokloni mirotočivoj ikoni „Umekšanje zlih srca“
Ketrin Krik je od audicija za filmove došla do punih arena i miliona pregleda, uz egzorcizme obećava isceljenja, dok verski analitičari upozoravaju da iza svega stoji zloupotreba vere i profit.
Dok istraživanja beleže rast broja onih koji se izjašnjavaju kao vernici, otac Vasilije podseća na razliku između spoljašnje discipline i istinskog preobražaja i pobožnosti.
Na univerzitetu u Kjotu napravljen je humanoid Budaroid koji odgovara na pitanja ljudi, učestvuje u obredima i prilagođava svoje odgovore svakom sagovorniku.
Samo jedan od njih, Eterije, umro je prirodnom smrću.
Od nekadašnja dva poljupca do prepoznatljivog znaka identiteta, ovaj gest prerastao je u potvrdu vere, istorije i pripadnosti – dok isti pravoslavni okvir kod drugih naroda nije dobio isto značenje.
Sećanje na upokojene prirodan je deo života i vere.