Malo je onih koji znaju kako su lanci iz jerusalimske i rimske tamnice postali jedna od najpoštovanijih hrišćanskih relikvija i zašto se upravo u njima prepoznaje poruka da prava sloboda ne zavisi od zidova ni od ključeva.
Svake godine 29. januara, u pravoslavnim hramovima pomesnih Crkava koje koriste stari kalendar, kada se obeležava dan poklonjenja Časnim verigama svetog apostola Petra, čuju se reči tropara: „Rime ne ostaviv, k nama prišav jesi čestnim verigama koje si nosio, apostola prvoprestolni; njima verom poklanjajući se, molimo se: tvojim k Bogu molitvama daruj nam veliku milost.“ Međutim, nije malo vernika koji ne znaju suštinu i istoriju ovog praznika, kao ni same svetinje koja se toga dana proslavlja.
Istorija velike svetinje hrišćanskog sveta - Časnih veriga svetog apostola Petra počinje oko 42. godine po Rođenju Hristovom. To je bio period surovih gonjenja, koja je započeo judejski car Irod Agripa, po čijoj zapovesti je apostol Petar bio uhapšen i bačen u tamnicu.
Petra su, kao naročito opasnog zatvorenika, čuvala šesnaestorica vojnika. Pored toga, bio je okovan u verige. Činilo se da je njegova sudbina zapečaćena, ali Crkva se usrdno molila za njega. Tada se dogodilo čudo opisano u Knjizi Dela apostolskih: „…te noći Petar spavaše između dva vojnika, okovan dvema verigama, a stražari pred vratima čuvahu tamnicu. I gle, anđeo Gospodnji se javi i svetlost obasja tamnicu. I gurnuvši Petra u bok, probudi ga i reče: ustani brzo. I verige padoše s ruku njegovih“ (Dela 12, 6–7). Sam Petar nije mogao da poveruje u ono što se dogodilo i išao je za nebeskim poslanikom, ne znajući da je ono što anđeo čini zaista stvarno, nego je mislio da vidi utvaru (Dela 12, 9). Ali se zaista našao na slobodi.
Noć kada su okovi pali sami od sebe
Sveti apostol Petar je okončao svoj zemaljski život oko dvadeset godina kasnije, takođe tokom gonjenja, ali već za vreme cara Nerona. Najpre je bio zatočen u Mamertinskoj tamnici u Rimu, gde je ponovo bio okovan u verige, a potom je raspet na krstu.
Verige svetog apostola Petra vernici su od samog početka čuvali kao dragocenu svetinju. Dugo vremena one su se nalazile u Jerusalimu, a u V veku ih je patrijarh jerusalimski Juvenalije predao carici Evdokiji, supruzi cara Teodosija Mlađeg. U periodu od 437. do 439. godine Evdokija ih je prenela u Carigrad, a jedan deo poslala u Rim svojoj kćeri, carici Evdokiji.
Wikipedia
Časne verige Svetog apostola Petra
Kako su jerusalimske i rimske verige postale jedna svetinja
Carica Evdokija je potom u Rimu, na Eskvilinskom brdu, podigla baziliku San Pjetro in Vinkoli (Sveti Petar u verigama), gde se svetinja i danas čuva. Smatra se da se u toj bazilici nalaze dve verige: jedne iz jerusalimske tamnice Iroda i druge iz rimske Mamertinske tamnice. Rimsko predanje kazuje da je, kada je papa Lav Veliki u V veku prineo jedne uz druge jerusalimske i rimske verige, one su se čudesno sjedinile u jednu.
Praznik poklonjenja ovim časnim verigama spada među najstarije u hrišćanskom svetu i ustanovljen je u Rimu već u II veku. Kao što je poznato, glavna svetinja već vekovima počiva u Rimu, u bazilici San Pjetro in Vinkoli, ali su čestice veriga tokom vremena raznete širom hrišćanskog sveta.
Postoje i pravoslavni hramovi posvećeni ovom prazniku. Jedan od njih nalazi se u Jafi (Izrael), u jurisdikciji Ruske duhovne misije.
Zašto se Crkva ne klanja lancima, već čudu
Poklonjenje verigama ne predstavlja poštovanje oruđa mučenja. Verige se smatraju svetinjom zato što svedoče o čudesnom oslobođenju svetog apostola Petra. Od davnina su vernici primećivali da predmeti povezani sa svetima i pravednicima postaju nosioci blagodati Božije, kojom su oni bili ispunjeni za života. A verige svetog apostola Petra podsećaju nas i na to da se istinska sloboda nalazi u Hristu i da je ona dostupna čak i ljudima zatvorenim u zemaljske tamnice ili onima koji se nalaze u drugim, naizgled bezizlaznim okolnostima.
Jedan je bio ribar, drugi učenjak; prvi je Hrista gledao očima, drugi Ga je spoznao tek posle Vaskrsenja – ali njihova imena i životi kriju duboku tajnu zajedništva koja menja svakog verujućeg, ističe protojerej Andrej Tkačev u svom autorskom tekstu koji prenosimo u celosti.
Svetac je u jednoj svojoj kratkoj pouci objasnio zašto nije svaki savet vredan poverenja i kako promišljeno biranje društva i reči može postati temelj unutrašnjeg mira.
Objava Sanije Ameti na Instagramu pokrenula je višegodišnji sudski postupak i duboku društvenu raspravu: švajcarsko pravosuđe ocenilo je da je povređena sloboda veroispovesti.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Antonija Velikog po starom, i Sabor Svetih Tri Jerarha po novom kalendaru. Katolici proslavljaju spomendan Svete Martine i Svete Hijacinte Marescoti, dok muslimani i Jevreji nemaju veliki verski praznik.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Časne verige Svetog apostola Petra po starom kalendaru i Prenos moštiju Svetog Ignjatija Bogonosca po novom kalendaru. Katolici proslavljaju spomendan Svetog Valerija, dok muslimani i Jevreji nemaju veliki verski praznik.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Na velikom međunarodnom forumu, đakon Vasilije Bursać predstavio višedecenijska iskustva agencije Dobročinstvo, istakavši značaj svetih putovanja, učenja i očuvanja tradicije u izazovima modernog društva.
Tokom Svete tajne jeleosvećenja vernici su čuli snažne reči sveštenika Dragana Stanišića o zdravlju, o snazi koja se ne meri lekovima i o duši bez koje čovek ne može da opstane.
Otkrijte kako u manastirskoj kuhinji, kroz zajednički trud bratstva i hodočasnika, nastaje posno jelo koje se priprema unapred, bez žurbe, i čuva ukus Hilandara i smisao posta.