Malo je onih koji znaju kako su lanci iz jerusalimske i rimske tamnice postali jedna od najpoštovanijih hrišćanskih relikvija i zašto se upravo u njima prepoznaje poruka da prava sloboda ne zavisi od zidova ni od ključeva.
Svake godine 29. januara, u pravoslavnim hramovima pomesnih Crkava koje koriste stari kalendar, kada se obeležava dan poklonjenja Časnim verigama svetog apostola Petra, čuju se reči tropara: „Rime ne ostaviv, k nama prišav jesi čestnim verigama koje si nosio, apostola prvoprestolni; njima verom poklanjajući se, molimo se: tvojim k Bogu molitvama daruj nam veliku milost.“ Međutim, nije malo vernika koji ne znaju suštinu i istoriju ovog praznika, kao ni same svetinje koja se toga dana proslavlja.
Istorija velike svetinje hrišćanskog sveta - Časnih veriga svetog apostola Petra počinje oko 42. godine po Rođenju Hristovom. To je bio period surovih gonjenja, koja je započeo judejski car Irod Agripa, po čijoj zapovesti je apostol Petar bio uhapšen i bačen u tamnicu.
Petra su, kao naročito opasnog zatvorenika, čuvala šesnaestorica vojnika. Pored toga, bio je okovan u verige. Činilo se da je njegova sudbina zapečaćena, ali Crkva se usrdno molila za njega. Tada se dogodilo čudo opisano u Knjizi Dela apostolskih: „…te noći Petar spavaše između dva vojnika, okovan dvema verigama, a stražari pred vratima čuvahu tamnicu. I gle, anđeo Gospodnji se javi i svetlost obasja tamnicu. I gurnuvši Petra u bok, probudi ga i reče: ustani brzo. I verige padoše s ruku njegovih“ (Dela 12, 6–7). Sam Petar nije mogao da poveruje u ono što se dogodilo i išao je za nebeskim poslanikom, ne znajući da je ono što anđeo čini zaista stvarno, nego je mislio da vidi utvaru (Dela 12, 9). Ali se zaista našao na slobodi.
Noć kada su okovi pali sami od sebe
Sveti apostol Petar je okončao svoj zemaljski život oko dvadeset godina kasnije, takođe tokom gonjenja, ali već za vreme cara Nerona. Najpre je bio zatočen u Mamertinskoj tamnici u Rimu, gde je ponovo bio okovan u verige, a potom je raspet na krstu.
Verige svetog apostola Petra vernici su od samog početka čuvali kao dragocenu svetinju. Dugo vremena one su se nalazile u Jerusalimu, a u V veku ih je patrijarh jerusalimski Juvenalije predao carici Evdokiji, supruzi cara Teodosija Mlađeg. U periodu od 437. do 439. godine Evdokija ih je prenela u Carigrad, a jedan deo poslala u Rim svojoj kćeri, carici Evdokiji.
Wikipedia
Časne verige Svetog apostola Petra
Kako su jerusalimske i rimske verige postale jedna svetinja
Carica Evdokija je potom u Rimu, na Eskvilinskom brdu, podigla baziliku San Pjetro in Vinkoli (Sveti Petar u verigama), gde se svetinja i danas čuva. Smatra se da se u toj bazilici nalaze dve verige: jedne iz jerusalimske tamnice Iroda i druge iz rimske Mamertinske tamnice. Rimsko predanje kazuje da je, kada je papa Lav Veliki u V veku prineo jedne uz druge jerusalimske i rimske verige, one su se čudesno sjedinile u jednu.
Praznik poklonjenja ovim časnim verigama spada među najstarije u hrišćanskom svetu i ustanovljen je u Rimu već u II veku. Kao što je poznato, glavna svetinja već vekovima počiva u Rimu, u bazilici San Pjetro in Vinkoli, ali su čestice veriga tokom vremena raznete širom hrišćanskog sveta.
Postoje i pravoslavni hramovi posvećeni ovom prazniku. Jedan od njih nalazi se u Jafi (Izrael), u jurisdikciji Ruske duhovne misije.
Zašto se Crkva ne klanja lancima, već čudu
Poklonjenje verigama ne predstavlja poštovanje oruđa mučenja. Verige se smatraju svetinjom zato što svedoče o čudesnom oslobođenju svetog apostola Petra. Od davnina su vernici primećivali da predmeti povezani sa svetima i pravednicima postaju nosioci blagodati Božije, kojom su oni bili ispunjeni za života. A verige svetog apostola Petra podsećaju nas i na to da se istinska sloboda nalazi u Hristu i da je ona dostupna čak i ljudima zatvorenim u zemaljske tamnice ili onima koji se nalaze u drugim, naizgled bezizlaznim okolnostima.
Jedan je bio ribar, drugi učenjak; prvi je Hrista gledao očima, drugi Ga je spoznao tek posle Vaskrsenja – ali njihova imena i životi kriju duboku tajnu zajedništva koja menja svakog verujućeg, ističe protojerej Andrej Tkačev u svom autorskom tekstu koji prenosimo u celosti.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Jovana Dekapolita po starom i Svetog proroka Jeremiju po novom kalendaru. Katolici obeležavaju praznik Svetog Josifa Radnika, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Kroz slike ognja i malja, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako Božja poruka u jednima budi utehu i snagu, a u drugima razotkriva unutrašnju tvrdoću i pokreće duboko preispitivanje.
Kroz kratka, precizna pitanja i odgovore, ova pouka razotkriva naše slabosti, navike i zablude, ali i pokazuje put ka unutrašnjoj snazi, miru i istinskoj veri, kakva se retko prepoznaje u svakodnevici.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Jovana Dekapolita po starom i Svetog proroka Jeremiju po novom kalendaru. Katolici obeležavaju praznik Svetog Josifa Radnika, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.