Na putu za Damask, revnosni gonitelj hrišćana postaje stub Hristove Crkve. U tom svetom susretu, kada mu se Gospod javio, apostol Pavle nije samo progledao očima, već i dušom. Sveti Teofan Zatvornik u pouci za petak treće sedmice po Vaskrsu otkriva šta zapravo znači pravo obraćenje – ono koje ne počiva na tradiciji, već na susretu sa istinom. Jer, kako piše ovaj duhovni učitelj, istinska revnost nije slepa odanost, već svesna poslušnost volji Božijoj, čak i kada nas poziva da ostavimo ono u šta smo do juče gorljivo verovali.
“Sveti Pavle je u početku revnosno branio starozavetni poredak, jer je iskreno verovao da se u njegovoj neizmenjivosti sastoji bezuslovna volja Božija. Nije revnovao zbog otačke vere, nego zato što je smatrao da Bogu službu prinosi. U tome je bio duh njegovog života – sebe posvetiti Bogu i sve svoje snage posvetiti na vršenje onoga što je Njemu ugodno.
Zbog toga je za njegovo preobraćanje i za podsticanje da ostavi starozavetno i da priđe novozavetnom, bilo dovoljno očigledno mu pokazati da Bog više neće Stari Zavet nego – Novi. On je odmak svoje blagovoljenje preneo sa jednog na drugi. To se i dogodilo kad mu se Gospod javio na putu za Damask. Tada je njemu postalo jasno da on svoju revnost ne usmerava gde bi trebalo i da ne ugađa Bogu, već da ide protiv Njegove volje.
Taj uvid u značenje njegove delatnosti, uz pomoć blagodati Božije, odmah je izmenio njegovo stremljenje, te je on uzviknuo: Gospode, šta ću da činim? (Dap.9,6). I od tog momenta je on svu svoju revnost obratio na ono što mu je bilo ukazano. On više nikada nije zaboravio taj događaj, nego ga se čitavog svog života sa blagodarnošću cećao, podgrevajući njime svoju revnost i ne štedeći snage u delanju za Gospoda svoga. Tako rade, a tako i treba da rade svi oni koji su se iskreno obratili Gospodu.”
Razmatrajući stih iz Knjige proroka Isaije, Sveti Teofan Zatvornik podseća da prava snaga posta ne leži samo u uzdržanju, već u praštanju, milosrđu i istinskoj pravdi prema bližnjem.
U svojoj knjizi „Misli za svaki dan u godini“, u četvrtak druge sedmice po Vaskrsu, ruski svetac razmatra duboku istinu o sudbini svakog čoveka prema delima koja čini.
U petak druge sedmice po Vaskrsu čitamo snažno svedočenje jednog od najmudrijih duhovnika 19. veka. Sveti Teofan Zatvornik piše o grehu Ananije i Sapfire, ali i o svakome od nas koji zaboravljamo da su Božje oči svetlije od sunca i da vide i najskrivenije pomisli srca.
U svojoj knjizi „Misli za svaki dan u godini“, Sveti Teofan Zatvornik u utorak treće sedmice po Vaskrsu ukazuje da vera koja se oslanja na ljudsku pamet, a ne na Božiju istinu, vodi u jeres, obmanu i propast – i pojedinca i zajednice.
Treće sredu po Vaskrsu, reči ruskog svetitelja i velikog duhovnika iz 19. veka, iz njegove knjige "Misli za svaki dan u godini", otkrivaju duboku istinu – ne vidiš uvek svoju unutrašnju stvarnost, ali Bog je taj koji sve poznaje.
Pouka ruskog svetitelja iz njegove knjige "Misli za svaki dan u godini" za četvrtak treće sedmice po Vaskrsu otkriva kako neznanje i površno tumačenje Božje reči mogu ostaviti čoveka u tami, dok pravi tumač otkriva dublje značenje.