Praznici i sveci 09.05.2025 | 00:01

ON JE ZAŠTITIO DEVICU OD ZVERI U LJUDSKOM LIKU: Srpska pravoslavna crkva danas slavi Svetog Vasilija Amasijskog

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
ON JE ZAŠTITIO DEVICU OD ZVERI U LJUDSKOM LIKU: Srpska pravoslavna crkva danas slavi Svetog Vasilija Amasijskog
Wikipedia

U vreme kada je car Likinije sprovodio tajne progone hrišćana, episkop amasijski Vasilije postao je neustrašivi čuvar čistote i vere.

Srpska pravoslavna crkva 9. maja s ljubavlju molitveno proslavlja Svetog sveštenomučenika Vasilija, episkopa amasijskog, pred nama se otvara svetli primer hrabrosti, vere i nepokolebljive ljubavi prema Hristu. Ovaj sveti jerarh, mučenik i pastir, zasijao je u mračnim vremenima progona, ostajući nepokolebljiv stub Crkve i neugasivo svetlo istine u dobu kada je tama idolopoklonstva gušila duše mnogih.

Sveti Vasilije živeo je u vreme cara Konstantina, kada se hrišćanstvo tek oslobađalo vekovnih okova gonjenja. No, iako je sam car bio pokrovitelj Crkve, nepravda nije bila daleko – njegov zet, car Likinije, licemerno se pretvarao da je hrišćanin, ali čim mu bi poverena vlast nad istočnim delom carstva, zverski je pokazao svoje pravo lice. Likinije je krenuo putem nečestivosti i besramne pohote, predajući se idolopoklonstvu i bezbožnosti, zanemarujući čak i opomene svoje bogobojažljive žene, sestre cara Konstantina.

U vihoru njegovih strasti naročito se istakla tužna sudbina čestite device Glafire, koja je, služeći carici, postala žrtva carskih namera. Kada se car ustremio da naruši njenu nevinost, ona uteče iz dvorca, tajno upućena od carice u pontijsku oblast, gde nađe utočište u gradu Amasiji. Tu je dočekuje i pod svoje okrilje prima Sveti episkop Vasilije – pastir ne samo rečju, nego i delom, koji je i ranije izgrađivao Crkvu Hristovu, trudeći se za svaku dušu poverenu mu od Boga.

Glafira je pod zaštitom Svetog Vasilija prodisala duhovnom slobodom, zahvalna Gospodu što je sačuvala svoje devičanstvo. Iz Amasije je slala pisma carici, izražavajući radost i zahvalnost, a jedno od njih, po promislu Božijem, pade u ruke carevom evnuhu. Tako se saznade mesto njenog boravka, i car Likinije, obuzet gnevom i zlobom, naredi da mu se Glafira i episkop Vasilije dovedu u Nikomidiju. No, Božija volja beše da Glafira pređe u večnost pre nego što bi bila uhvaćena, dok sveti Vasilije, vezan okovima, ponese krst mučeništva.

U tamnici i pred mučiteljima, ovaj svetitelj ne pokleka – ni pred bolom, ni pred smrću. Njegova vera beše čista kao gorski izvor, a srce verno Gospodu do poslednjeg daha. Posle mnogih muka, posečen je mačem, a telo mu bačeno u more. No, Gospod ne ostavlja svoje svetitelje zaboravljene – po otkrivenju angela Božijeg, njegovi klirici pronađoše telo u blizini Sinopa, izvukoše ga ribarskim mrežama i donesoše u Amasiju, gde ga sahraniše u hramu koji je sam Vasilije podigao.

Njegovo mučeništvo dogodilo se 322. godine, a samo nekoliko godina potom, pravedni sud Božiji sustiže Likinija. Car Konstantin, saznavši za njegova bezakonja, podiže vojsku, porazi ga, uze mu vlast i posla ga u progonstvo u Galiju, gde on završi svoj bogomrski život.

Sveti Vasilije Amasijski ostaje nama primer ne samo episkopa koji poučava, nego i pastira koji strada za svoje stado. Njegova svetla žrtva nije ugašena vremenom, već traje kao neugasivi plamen vernosti, čistote i hrabrosti. Danas se pred njegovim likom molimo da nas nauči kako se stoji čvrsto u veri kada vetrovi sveta duvaju protiv, kako se brani istina kada je laž uzdignuta i kako se čuva duša kada telo strada.