OVI LJUDI SU SPOKOJNI I U RATU, I U GLADI, I U BOLESTI, I U NEPRAVDI! Sveti Siluan Atonski otkrio i kako to postižu!
Duhovni mir postao je roba, koja ljudima stalno izmiče.
Mošti Svetog Kasiana i danas počivaju u Marselju.
Srpska pravoslavna crkva obeležava dan posvećen Prepodobnom Jovanu Kasijanu.
Ovaj veliki duhovnik rodio se u Rimu. Roditelji su mu bili znameniti. U mladosti je izučavao sve svetske nauke, naročito filozofiju i astronomiju. Potom se sav predao izučavanju Svetoga pisma.
- Prostirući se od dobra na bolje i želeći sve viši stepen savršenstva, Kasijan ode iz Rima u Carigrad, da lično čuje i vidi Svetog Jovana Zlatousta - piše u žitijama.
Jovan Zlatoust ga pouči i posveti za đakona. Koristivši se mnogo mudrim Zlatoustom, Kasijan se uputi dalje na istok, da se još više nauči i usavrši. Najviše se zadržao u Misiru, u Nitriji, među čuvenim duhovnim atletima, od kojih se naučio vežbanju u svakoj dobrodetelji.
Napokon se opet vratio na zapad i nastanio se u gradu Marselju.
Tu je osnovao dva manastira, jedan muški i jedan ženski.
Na molbu monaha napisao je više spisa, od kojih je naročito koristan za ljubitelje duhovnog života: "Osam knjiga o borbi protiv osam glavnih strasti." Vrlo mu je važan spis protiv jeretika Nestorija. Ovaj spis je napisao na molbu arhiđakona Lava.
Prepodobni Jovan Kasijan jasno je formulisao aktivno stanje duše posle smrti u odgovoru jereticima koji veruju da je duša posle smrti nesvesna
- Duše posle rastanka od tela nisu prazne, ne ostaju bez ikakvih osećanja, to dokazuje jevanđeljska priča o Lazaru i bogatašu… Duše upokojenih ne samo da se ne lišavaju svojih osećanja, već ne gube ni raspoloženja svoja, tj. nadu i strah, radost i tugu, i nešto od onog što očekuju na sveopštem Sudu već sad počinju da predosećaju… One postaju još življe i još revnosnije počinju da slave Boga.
Preselio se u večni život 435. godine.
Mošti Svetog Kasijana i danas počivaju u Marselju.
Duhovni mir postao je roba, koja ljudima stalno izmiče.
Novozavetni spisi, a i kasniji crkveni kanoni, ne određuju nikakve spoljašnje znake žalosti za umrlima, naglašava sveštenik.
On je bio persijski episkop u 4. veku.
U pravoslavlju, spoljašnji izgled vernika, uključujući i frizuru, ne smatra se presudnim za duhovno spasenje, ali se, ipak, posmatra u svetlu simbolike, skromnosti i poštovanja određenog reda.
U pustinju ga je doveo njegov angel hranitelj.
Napisao je mnoga poučna dela na grčkom i latinskom jeziku. Naročito je čuvena njegova grčko-latinska Sintagma.
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Priča o Marti i Mariji i momentu kada ih je posetio Isus Hrist je dobro poznata svima koji su čitali Bibliju i slušali bogosluženja.
Imao je i nekoliko viđenja Presvete Bogorodice.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Januarija i druge s njim po starom i Svetu mučenicu Pelagiju Tarsijsku po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Blaženog Julijana, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Predanje o episkopu iz Kampanije otkriva mučeništvo pred rimskim sudom, oganj koji ga nije spalio i veru koja je nadživela stradanje i smrt.
Praznici Vaznesenje Hristovo i Silazak Duha Svetoga pripadaju istom vaskršnjem krugu i njihov datum uvek zavisi od praznika Vaskrsenja Hristovog
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Zli ljudi najčešće ne podnose ono što ih razobličava.
Jednostavno jelo od krompira, luka i pirinča, obogaćeno kobasicom, koje se sprema bez mnogo muke, a donosi pun domaći ukus i miris nedeljnog ručka kakav se nekada podrazumevao.
Sveća i dalje gori, kolač se lomi, ali su gosti često na ekranu – dok jedni žale za starim običajima, drugi tvrde da se suština nije pomerila ni za korak i da slava i dalje okuplja, samo na drugačiji način.