Emilija je svoju poslednju polovinu života provela u asketskom životu sa svojom kćerkom Makrinom, posvetivši se molitvi i isposništvu.
Sveta Emilija Cezarejska je hrišćanska svetiteljka, koja je, između ostalog, ušla u istoriju i kao žena koja je rodila devetoro dece i nadahnula im duhom Hristovim, tako da su njih petoro postali svetitelji: Sveti Vasilije Veliki, Sveti Grigorije Niski, Sveti Petar Sevastijski, Sveta Makrina i Sveta Teozvija.
U mladosti nije želela da udaje, ali je prinuđena u brak sa Vasilijem, sa kojim je dobila desetoro naslednika, od kojih je jedno dete umrlo. Ostale je Emilija povela uskim i trnovitim, ali i najradosnijim putem, putem vere, i u tome je uspela.
Živela je u četvrtom veku Cezareji Kapadocijskoj, koja se nalazila u provinciji Rimskoga carstva zvanoj Mala Azija. Suprug joj je bio sin imućnih hrišćana i bio je veoma obrazovan - studirao je pravo i retoriku.
Oboje su bili posvećeni hrišćanskom životu, pa su za vreme progona hrišćana proveli sedam godina skrivajući se u šumama. Bili su poznati po milosrđu prema siromašnima i vernima.
Facebook/Слава на Бога за сѐ
Sveta Emilija
Decu su vaspitavali u hrišćanskom duhu, a majka je naročito i s ljubavlju nadgledala njihovo odrastanje, podučavajući ih osnovama vere i morala.
Kada joj je suprug preminuo, oko 349. g., ubrzo nakon rođenja najmlađega sina Petra, Emilija je decu nastavila odgajati sama, a puno joj je pomagala kći Makrina.
Emilija je svoju poslednju polovinu života provela u asketskom životu sa svojom kćerkom Makrinom, posvetivši se molitvi i isposništvu. Njen asketski način života stvorio je atmosferu monaškog života, u kojem se bogatim smatrao čovek čiji je životna molitva bila čista i hrabra, a zemni užici i imovina bili su izvan njegovih briga.
U starosti je osnovala manastir, gde je umrla 375. godine. Srpska pravoslavna crkva slavi je 8. maja po julijanskom, a 21. maja po gregorijanskom kalendaru.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.