U pravoslavlju, pokajanje zauzima centralno mesto u duhovnom životu vernika. Ono nije samo emocija žaljenja zbog učinjenog greha, već duboka unutrašnja promena – obrt uma, srca i volje ka Bogu.
Pravo pokajanje podrazumeva ne samo priznanje greha, već i iskrenu želju da se čovek promeni, da prekine sa grehom i da se vrati na put svetosti.
Pokajanje u pravoslavlju je proces preobražaja. Čovek se u svetlosti Božije istine suočava sa sopstvenom tamom – ne da bi pao u očajanje, već da bi, uz pomoć Božje milosti, ustao iz greha i krenuo putem spasenja.
To je stalna borba i trud, ne trenutak. Sveštenik, kao svedok pokajanja, kroz svetu tajnu ispovesti (pokajanja), ne sudi čoveku, već mu pomaže da se duhovno izleči.
Pokajanje je Bogu neizmerno milo. Gospod Isus Hristos je više puta naglašavao radost neba zbog jednog grešnika koji se kaje (Lk 15,7). Pokajanje ne umanjuje Božiju pravdu, već omogućava Božijoj ljubavi i milosrđu da se izliju na čoveka.
Bog ne želi smrt grešnika, nego da se obrati i da bude živ (Jez. 33,11).
Sveti Justin Ćelijski je pričao da je istinsko pokajanje Bogu toliko milo, da ka tom čoveku prosto leti.
"Prvi znak pokajanja je da čovek mrzi svoje grehe, svoje strasti, da se bori sa njima. Čim to Gospod vidi u tebi, on prileti tebi, salje ti anđele, bezbroj anđela da te podrže u tvom podvigu. Ne sumnjaj nikad, Gospod će te spasti."
Otac Gojko, nekadašnji rektor Cetinjske bogoslovije, podelio je lično iskustvo koje ga je, kako sam kaže, postidelo i duboko poučilo.
Sveta tajna ispovesti nije kazna, već dar- prilika za novi početak i mir sa Bogom.
Dok sanjamo o venčanjima, krunama i slavi, možda upravo ova noć bude poslednja – beseda Svetog Nikolaja Velimirovića za utorak 5. sedmice po Duhovima uči nas kako da živimo svaki dan kao da je poslednji.
U pravoslavnom učenju srebroljublje se ne posmatra samo kao moralni prestup, već kao strast – duhovna sila koja čoveka odvaja od svih vrlina, unosi nemir i čini ga slepim za istinske vrednosti.