U besedi za 11. nedelju po Duhovima, vladika Nikolaj Velimirović pred nama otkriva prizor u kojem raskoš i spoljašnja lepota ne znače blagodat, već znak unutrašnje praznine. On podseća da nakit, haljine i spoljašnje sjajilo ne mogu zakloniti istinu – da duša lišena vrline na kraju ostaje ogoljena pred licem Božijim.
Ovo je reč o gordosti koja se pretvara u rugobu, i o lepoti koja bez čistote postaje senka sopstvene propasti.
Beseda o tome kako s grehom dolazi rugoba
Mjesto mirisa biće smrad, i mjesto pojasa raspojasina, mjesto pletenica ćela – mjesto ljepote ogorjelina. (Isa. 3, 24)
Ovo je reč o ženama raskošnim i besputnim, o kćerima Sionskim, koje se pogordiše i idu opružena vrata i namiguju očima, sitno koračaju i zvekeću nogama.
Šta to učini gordim žene jevrejske? Da li vrlina? Vrlina nikad ne čini gordim, jer je vrlina upravo lek protiv gordosti. Da li sila naroda i stalnost države? Ne; naprotiv, prorok baš i proriče blisko ropstvo naroda i propast države.
Kao jedan od glavnih uzroka ropstva i propasti navodi sujetnu raskoš, duhovno ništavilo i besputstvo žena. Šta ih, dakle, učini tako gordim i oholim? Nakit i vezovi, nizovi i lančići, trepetljike i ukosnice, podveze i pojasi, risi i prstenovi, toboci i ogledala. Eto, to ih učini gordim i oholim!
Upravo, sve to je izraz njihove bezumne gordosti, a pravi uzrok gordosti jeste duhovno ništavilo. Od duhovnog ništavila dolazi gordost, a to spoljašnje šarenilo, koje žene vešaju na svoje telo, samo je jasno objavljivanje bezumne gordosti.
Šta će biti od svega toga na kraju? Smrad, i raspojasina, i ćela, i ogorelina. To će biti onda kad narod bude pao u ropstvo. Kao što obično biva: prvo se duh zarobi telom, pa onda telo spoljašnjim neprijateljem.
No to će biti i onda kada dođe neizbežni zavojevač naših telesa – smrt. Neće pomoći mirisi u grobu, u carstvu smrada. Niti će trebati pojasevi za golu kičmenu kost. Niti će pletenice spasti od ćelavosti lubanje, ni sva lepota od crne ogoreline. To je neizbežan udes i najlepših, i najzdravijih, i najraskošnijih žena.
No to nije najveća nesreća. Najveća je nesreća što će duša tih žena, sa smradom, raspasanošću, ćelom i ogorelinom, izaći pred Boga i pred nebesku vojsku prekrasnih Božjih anđela i pravednika.
Jer smrad tela označava smrad duše od bludne pohote; raspojasana tela označava nenasitost duše za telesnim uživanjem; ćelavost tela – ćelavost duše od dobrih dela i čistih misli; ogorelina tela – spaljenost savesti i uma.
O kako je strašno viđenje Isaije, sina Amosova, strašno onda, strašno i danas; strašno, jer istinito.
Gospode sveti prečisti, pomozi ženama koje se krste krstom Tvojim, da se sete duša svojih i očiste duše svoje pre Suda Tvog pravednog. Da duše njihove, zajedno sa telesima njihovim, ne postanu večiti smrad. Tebi slava i hvala vavek. Amin.
U besedi vladike Nikolaja Velimirovića o proroku Isaiji otkrivaju se dramatične vizije, proročanstva koja su se obistinila i život položen za nepokolebljivo svedočenje istine.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u svojoj besedi otkriva čudesnu snagu Crkve koja nadmašuje svaku filozofiju, umetnost i kulturu, pozivajući svakoga da se približi večnom domu Božjem.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za 11. sredu po Duhovima objašnjava razliku između starog i novog zakona i način na koji Božja reč obogaćuje svakog čoveka.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na proročanstvo Isaije o svetu bez rata i poziva svakog vernika da preobrazi strasti u ljubav, stid u pokajanje i duhovnu borbu u seme unutrašnjeg mira.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ističe da sve prolazno sagoreva pred Božjim veličanstvom i poziva da tražimo jedino utočište u Živom Gospodu.
U besedi za 11. subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žiučki nas uči kako da prepoznamo unutrašnji nered, sačuvamo dušu i podseća da red dolazi samo iz Božjeg zakona.