U životu smo često suočeni sa strahom – od nepoznatog, od patnje, od sopstvenih grehova. Većina tih strahova nas opterećuje, slabi i udaljava od istinske duhovne radosti. Ali postoji jedan strah koji nije poguban, već spasonosan: strah od Pakla. Sveti Jovan Zlatoust nas uči da je upravo taj strah put ka stalnoj bdjelosti, molitvi i vrlinama. On nas podseća da strah od večnog gubitka nije slabost, već snaga koja pročišćava dušu i vodi ka Božijem Carstvu.
Strah koji pročišćava dušu
Sveti Jovan Zlatoust kaže:
- Šta može biti bolnije od Pakla? Ništa nije vrednije nego strah od pakla, jer će nam strah od pakla doneti krunu spasenja… Gde strah postoji, tamo je revnost u davanju milostinje, i snaga molitve, i suze tople i česte, i teški uzdisaji ispunjeni skrušenošću. Jer ništa tako ne izjeda greh i čini vrline da se umnožavaju i cvetaju kao stalno stanje strahovanja. Tako da je nemoguće onome ko ne živi u strahu da čini pravilno, a sa druge strane nemoguće je da čovek koji živi u strahu može otići u pogrešno.
Ovim rečima Zlatoust nas upozorava na razliku između strahova koji nas sputavaju i straha koji nas osnažuje. Dok nas strah od materijalnih gubitaka, osude ili bola često vodi u teskobu i sebičnost, strah od Pakla podstiče pokajanje, ljubav prema bližnjem i molitvenu revnost.
Strah koji vodi ka spasenju
Strah koji spasenje donosi nije panika niti bespomoćnost, već stalna svest o Božijoj prisutnosti i o posledicama naših dela. On pokreće čoveka da stalno ispravlja svoje grehe, širi milostinju, moli Boga i razvija unutrašnje vrline. U pravoslavnom duhovnom životu, strah od Pakla je poput svetionika – stalni podsetnik da se ne smemo udaljavati od pravog puta.
Sveti Jovan Zlatoust nam otkriva duboku istinu: dok su svi drugi strahovi pogubni, strah od Pakla može biti koristan – vodi ka spasenju i kruni vrlina. U njemu leži snaga koja čini da duša cveta i uči nas da svaki naš korak, molitva i delo budu ispunjeni svetošću i pokajanjem. U svetu prepunom strahova, samo ovaj strah postaje duhovni putokaz ka večnom životu.
Reči velikog ruskog sveca deluju strogo, ali kriju duboko pravilo – zbog čega je opasno govoriti o duhovnim temama pred ljudima koje to ne zanima.
Veliki ruski svetitelj otkriva kako male nevolje, koje svi pokušavamo da izbegnemo, postaju najjače oružje u borbi protiv gordosti, duhovne neosetljivosti i tvrdoće srca.
Naizgled bezazlen porok krije duhovnu opasnost veću nego što slutimo: od hladnoće srca do gubitka radosti u molitvi i liturgiji.
Veliki propovednik 19. veka nas uči da žalost nikada ne sme da prevlada veru i nadu u Boga: i kada je srce obuzeto tugom, molitva i nada otvaraju vrata utehe i smisla.