Da li svojim rečima i postupcima isceljujemo ili ranjavamo druge? Zlatoust poručuje da na Sudu Božjem neće biti važno koliko smo puta izgovorili molitvu, već koliko smo srca iscelili, a koliko povredili.
U moru zlatnih pouka Svetog Jovana Zlatousta, besednika čije su reči poput melema vekovima lečile duše vernih, posebno snažno odjekuje njegova misao:
- Tajna našeg spasenja zavisi od toga kakav smo trag ostavili u životu ljudi sa kojima smo dolazili u kontakt. Da li smo ih ranjavali ili isceljivali.
Ova rečenica nosi jednostavnu, a opet beskrajno duboku istinu: Hrišćanski život se ne meri brojem izgovorenih molitava, niti spoljašnjim oblicima pobožnosti, već pre svega onim što ostavljamo iza sebe u srcima drugih ljudi.
Iscelitelji ili ranitelji?
Sveti Jovan Zlatoust nas ovim rečima poziva da zastanemo i pogledamo u sopstveno srce: Da li naše reči blagosiljaju ili proklinju? Da li naše prisustvo uliva mir ili nemir? Da li naša dela podižu klonule ili im dodatno otežavaju breme života?
Mnogo je onih koji poste, mole se, idu u crkvu, ali svojim jezikom – klevetom, osudom, podsmehom ili čak i ravnodušnošću – ranjavaju druge. Sveti Zlatousti nas uči da takav život nije spasonosan, jer Hristos traži srce koje zrači ljubavlju, blagodaću i saosećanjem.
Printscreen
Sveti Jovan Zlatoust
Isceljujuća moć reči i prisustva
U pravoslavlju, Hristos je nazvan „Lekar duša i tela“. Ako smo zaista Njegovi učenici, onda i mi treba da budemo mali iscelitelji u ovom svetu: da naš pogled bude blag, reč ohrabrujuća, molitva puna saosećanja, ruka spremna da pomogne, a srce široko da oprosti.
Starci i duhovnici često podsećaju vernike: „Kada izađeš iz nečije kuće ili razgovora, ostavi mir, ne nemir.“ Upravo u tome je tajna: ne u velikim delima koja se vide, već u malim, neprimetnim gestovima ljubavi koji isceljuju tuđe rane i greju tuđe duše.
Spasenje kroz druge
Sveti Jovan Zlatoust ovom poukom ruši svaku sebičnost. Ne možemo misliti samo na svoje spasenje, a druge ostavljati povređene našim ponašanjem. Hrišćanin je odgovoran i za mir drugoga. Zato svaka naša reč i delo treba da budu ispunjeni molitvenom pažnjom, jer su drugi ljudi naša ikona susreta sa Hristom.
Na Sudu Božjem, kako uči Crkva, neće se brojati naše molitve kao liste, već će se gledati trag koji smo ostavili u srcima onih sa kojima smo živeli. Da li smo ih ranjavali ili isceljivali?
U vreme kada su reči postale lake, a uvrede i podsmesi svakodnevica, ova pouka Svetog Jovana Zlatousta odzvanja kao glas koji nas vraća istini: Spasenje nije samo moje, već i tvoje i naše zajedno.
Dok apostol Petar savetuje da se radujemo i u najvećim napastima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto je Hristova radost toliko velika da svaku našu žalost pretvara u kap mutne vode pred okeanom nebeske utehe.
U besedi za utorak 6. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ističe da svaki bol ima skriveni smisao i da je iskušavanje vere dragocenije od zlata.
Jedan od najvećih svetaca pravoslavlja nas uči da pravi post nije samo odricanje od mesa, ribe i jaja, već preobražaj celog bića, milost srca i smirenje koje utišava svaki naš grehovni pokret.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Mamanta po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti velikomučenik Nikita Got. Katolička crkva obeležava spomendan Gospe Žalosne, dok Jevreji danas obeležavaju četvrti dan meseca tišrija, a muslimani nastavljaju mesec rebiul-ahir.
Kratka, ali snažna pouka svetitelja govori o nečemu što je mnogo dublje od običnog spokojstva i otkriva zbog čega unutrašnja tišina ima posebno mesto u hrišćanskom životu.
U besedi povodom velikog praznika govorio je o tome šta povezuje generacije, zašto različitost ne sme da bude prepreka zajedništvu i zbog čega vera mora da se potvrđuje svakodnevnim životom.
U svetu gde svakodnevne oluje preplavljuju srce i um, njegova pouka pokazuje da trpljenje i strpljenje otvaraju put do unutrašnje snage i istinske vere.
Svetogorski starac je objašnjavao zašto će mučenici poslednjih vremena biti uzvišeniji od svih i upozoravao da se vera ne pokazuje divljenjem svetiteljima, već spremnošću da se njihovim putem zaista krene.
Kratka, ali snažna pouka svetitelja govori o nečemu što je mnogo dublje od običnog spokojstva i otkriva zbog čega unutrašnja tišina ima posebno mesto u hrišćanskom životu.
Jedni na groblje odlaze baš tog dana i naručuju parastos, dok drugi smatraju da za tim nema potrebe. Sveštenik objašnjava šta je u ovakvoj situaciji najvažnije.
Tri jufke, sočan nadev od mlevenog mesa i luka i posebna završnica u kojoj se krajevi testa preklapaju preko nadeva daju mu izgled i ukus koji se pamte.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.