ZAŠTO BOG DOPUŠTA BOLEST, BOL I TUGU: Starac Ilija kaže da to nije kazna Gospodnja, nego prilika – evo kakva
Pouka shi arhimandrita Ilije o duhovnom zdravlju razotkriva da svaka rana, ako se nosi sa verom, postaje znak Božje blizine, a ne kazne.
Svetogorski starac Emilijan Simonopetritski objašnjava kako prepoznati pogubnu žalost koja razara dušu i svetu tugu koja vodi ka pokajanju, smirenju i duhovnom obnovljenju.
Na Svetoj gori, gde se reči rađaju iz tišine, a svaka misao postaje molitva, starac Emilijan Simonopetritski govorio je o jednoj od najnevidljivijih i najtežih borbi – o unutrašnjoj patnji. Ne o običnoj, ljudskoj žalosti, već o onoj koja se pretvara u senku duše, u tamu koja polako gasi svetlost pokajanja. U svojim poukama, ovaj svetogorski starac razotkriva granicu između demonske patnje koja razara i duhovne žalosti koja obnavlja čoveka iznutra.
- Satanski duh tuge izaziva kod čoveka anksioznost, patnju, nevolju, depresiju i padanje u iste grehe. Demonska tuga je rezultat i znak nepokajanja, užasnog sebičluka, demona koji se krije u nama. Naprotiv, pobožna tuga dolazi kao osveženje, kao druženje, kao osmeh, kao odmor u našim životima i daje nam snagu, radost, hrabrost. Osećamo se kao da nismo ništa uradili, kao da tek počinjemo svoj život. Zato pazite da se ne predate porazu tuge. Prepustite se samo pobožnoj duhovnoj tuzi, što znači slavlju srca, koje se raduje pokajanju i Božanskom životu - govorio je starac Emilijan.
U svetu koji duševnu patnju pokušava da utiša prolaznim zadovoljstvima, starac Emilijan poziva na pažljivo razlučivanje – ne svaka unutrašnja žalost je neprijatelj. On nas uči da žalost, kada je osvećena pokajanjem, postaje vrata radosti, jer u njoj duša prestaje da se bori protiv Boga i počinje da Mu se vraća. Pravoslavno predanje ne traži od čoveka da beži od bola, već da ga preobrazi. U tom paradoksu – da suze mogu biti radost, a žalost blagodat – krije se tajna duhovne slobode o kojoj je govorio starac sa Svete gore.
Pouka shi arhimandrita Ilije o duhovnom zdravlju razotkriva da svaka rana, ako se nosi sa verom, postaje znak Božje blizine, a ne kazne.
Sveti oci uče da tuga može da zarobi dušu jače nego bilo koja druga strast.
U razgovoru sa svetogorskim monahom, hodočasnik otkriva kako post i strpljenje oblikuju duh, a istina Hrista daje snagu za životne izazove.
Jeroshimonah Mihailo Pitkevič upozorava da previše poznanstava iscrpljuje dušu i objašnjava zašto pažljivo biranje s kim delimo srce može biti ključ istinske ravnoteže i duhovnog zdravlja.
Dok se informacije i napetosti šire brže nego ikada, pouka ruskog svetitelja otkriva jednostavan, a moćan način da mir počne u čoveku i zahvati ceo svet.
Pouka podvižnika iz Manastira Optinska pustinja pokazuje kako kroz dela i trud, čak i bez početne ljubavi, možemo privući božansku svetlost i otkriti istinsku toplinu u srcu.
Strah roditelja da su zakasnili često izgleda nepodnošljivo, ali reči starca Serafima otkrivaju zašto se put vere ne prekida - čak i kad se čini da je zauvek napušten.
Kada bolest i nemoć nadvladaju svakodnevicu, ova molitva postaje most između vere, nade i nevidljive Božje milosti, podsećajući vernika da pažnja i molitva imaju moć da osvetle i najtamnije dane.
Izgradnja monaškog konaka iskorišćena je za optužbe protiv Srpske pravoslavne crkve i opštine Gračanica, uz narativ o "zaštiti kulturnog nasleđa" koji dolazi iz sredine u kojoj su crkve paljene.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za utorak mesopusne sedmice razotkriva gde zapinje svaka namera da se zlo iz sebe iskopa do korena i zašto promena ne počinje tamo gde mislimo.
Dom nije samo prostor u kojem se živi, već duhovna radionica u kojoj se oblikuju misli, reči i dela, a roditelji su prvi i najvažniji učitelji vere.
Smiren čovek pre svega stoji pred Bogom, a tek onda pred ljudima.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Dom nije samo prostor u kojem se živi, već duhovna radionica u kojoj se oblikuju misli, reči i dela, a roditelji su prvi i najvažniji učitelji vere.
Protojerej-stavrofor Borivoje Radojičić jedan je od retkih sveštenika Srpske Pravoslavne Crkve koji je dočekao sedam decenija neprekidne službe.
Stroge zabrane isplovljavanja blokiraju ulazak u glavne luke, dok mala alternativa u Jerisosu prima tek nekoliko desetina ljudi, ostavljajući hodočasnike iz sveta i Grčke razočarane i bez rešenja.