BEZ OVOGA NIKAD OD BOGA NE TRAŽITE ZDRAVLJE: Sveta Matrona Moskovska otkila kad se bolesni uzalud mole
On je znak ljubavi, žrtve i vaskrsenja, ali i podsetnik na poziv svakog vernika da svoj život ispuni smirenjem, strpljenjem i nadom.
Više od dve decenije bio je profesor i direktor čuvene svetogorske monaške akademije – Atonijade.
U sredu, 1. oktobra 2025. godine, u 92. godini života, upokojio se Mitropolit rodostolski Hrizostom, jedna od najznačajnijih ličnosti savremenog svetogorskog monaštva. Njegov odlazak ostavio je dubok trag među njegovim učenicima, monasima i svim vernicima koji su imali priliku da ga upoznaju. Sahranjen je na monaškom groblju Velike Lavre, gde će njegova duša pronaći večni mir.
Mitropolit Hrizostom bio je poznat po svojoj dubokoj učenosti i izuzetnoj skromnosti. Proveo je čak 75 godina na Svetoj Gori, gde je živeo u keliji Svih Svetih. Njegova duhovna karijera započela je hirotonijom za episkopa 1978. godine, kada je preuzeo odgovornost za rukopoloženja u atonskim obiteljima. Iako je bio episkop, nosio je episkopska znamenja samo tokom bogosluženja, čime je dodatno naglasio svoju skromnost.
Njegov život bio je posvećen služenju i duhovnom prosvetljenju. Više od dve decenije bio je profesor i direktor čuvene svetogorske monaške akademije – Atonijade. Kao plodan pisac i vrsni pojac, mitropolit Hrizostom ostavio je značajan trag u svetu monaštva. Mnogi hilandarski monasi, uključujući blaženopočivšeg arhimandrita Pajsija i igumana Metodija, primili su hirotoniju upravo od njega, čime je doprineo nastavku monaške tradicije.
Na njegovom poslednjem ispraćaju, okupili su se mnogi ugledni arhijereji, igumani i monasi, među kojima je bio i iguman manastira Hilandar, arhimandrit Metodije. Besednici su posebno naglasili njegovu posvećenost Svetoj Gori – retko je izlazio sa Atosa, izbegavajući pohvale i počasti. Ova osobina ga je činila izuzetnim i inspirativnim vođom u monaškom životu.
Mitropolit Hrizostom bio je pravi primer nestjažateljstva, živeći asketski i skromno. Njegova kelija bila je ispunjena isključivo knjigama, dok je sve vredne poklone, kao što su arhijerejske odeždi i mitre, odmah poklanjao drugima.
Njegova plemenita dela nisu se zaustavila tu; od svoje penzije obnavljao je stare crkve i pomagao izgradnju novih hramova. Ovaj duh nesebičnosti i posvećenosti duhovnom životu ostaviće dubok trag u srcima svih koji su ga poznavali.
Arhimandrit Metodije prvi put u istoriji posetio je Mitropoliju dabrobosansku, donevši blagoslov sa Svete gore, a njegov dolazak dočekan je sa dubokim poštovanjem, molitvenim sabranjem i dodelom najvišeg crkvenog priznanja.
Svenoćno bogosluženje, pesma hilandarskih monaha i miris tamjana ispunili su lavru dok su poklonici iz raznih zemalja slavili svog ktitora koji je verom i delom utisnuo neizbrisiv pečat u srpsku istoriju i duhovnost
Olujni vetar u severnom Egeju zaustavio sve hidroglisere i poremetio planove vernika iz Grčke, Kipra, Rumunije i Srbije koji su želeli da se poklone svetinjama Atosa.
Hilandarska svetinja trajno ostaje u hramu Svetog Tri Jerarha – vernici ikonu dočekali u svečanoj litiji i satima čekali da je celivaju.
On je znak ljubavi, žrtve i vaskrsenja, ali i podsetnik na poziv svakog vernika da svoj život ispuni smirenjem, strpljenjem i nadom.
Jedna izgovorena reč može delovati zastrašujuće, ali Crkva nas uči da samo greh ima stvarnu moć – pokajanje, Ispovest i život u Tajnama čine svaku dušu nepobedivom pod Božijom zaštitom.
Od "izleta" u pokret Hare Krišna do misionara koji je hiljadama mališana u Sijera Leoneu postao jedina nada – životni put oca Temisa Adamsa otkriva kako se čovek menja kada izabere da pripada onima koji nemaju ništa.
Dvadeset pet godina vežbe i dar za ukrašavanje učinili su da jedan kolač postane simbol čuvanja tradicije.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Dok nama korica hleba izgleda obično, negde daleko njena vrednost može značiti nadu– pouka omiljenog srpskog patrijarha otvara oči i srce na ono što svakodnevno zanemarujemo.
Jedan neizgovoren pozdrav, neznatna laž ili hladan stav mogu pokrenuti lanac događaja koji menja sudbine – otac Markel (Pabuk) objašnjava kako pokajanje i molitva štite dušu od nevidljivih zala.
U pouci otac Nektarije (Morozov) govori o greškama koje izranjaju iz brzopletosti i objašnjava zašto je jedna duhovna navika ključna za svaki budući izbor.