Postali smo ljudi koji unapred strepe od sutrašnjeg dana, kao da nosimo teret koji nam nije dat na nošenje. Brinemo zbog ishoda, bojimo se gubitaka, tumačimo svaku poteškoću kao lični poraz. U toj unutrašnjoj napetosti često zaboravljamo osnovno pitanje: da li zaista verujemo da naš život nije prepušten slučaju? Upravo na tom mestu, gde se briga sudara s verom, starac Jefrem Arizonski ostavlja pouku koja ne umiruje površno, već zahteva unutrašnju promenu.
Kada briga postane dokaz nepovjerenja
- Zašto patiš zbog raznih događaja i jadikuješ više nego što je potrebno? Mi se ne nalazimo izvan Božijeg promisla, da bi nas rukovodio puki slučaj. Prema tome, sve što nam se dešava, dešava se sa Božijim znanjem, tako da se neće desiti ništa što prevazilazi našu snagu! Neka se uguše u brigama oni koji ne veruju u Božiji promisao - govorio je starac Jefrem, a potom bi dodao:
- Mi, međutim, koji verujemo da je Bog svuda prisutan i da ne postoji nijedno stvorenje koje bi bilo izvan Njegovog proviđenja i promišljanja, nismo opravdani kada brinemo više nego što je neophodno, jer takvim postupkom pokazujemo nedostatak vere i prosvetljenja. Ako je Bog Onaj koji to dopušta, neka bude volja Tvoja, Gospode - kazao je u jednoj od svojih pouka starac Jefrem Arizonski.
Ova reč ne negira bol, niti umanjuje težinu iskušenja. Ona razotkriva nešto dublje, granicu između ljudske slabosti i svesnog nepovjerenja prema Bogu. U pravoslavnom iskustvu, briga nije greh sama po sebi, ali postaje problem onda kada zauzme mesto vere.
Poverenje koje oslobađa, a ne uspavljuje
Starac Jefrem ne poziva na pasivnost, niti na ravnodušnost prema životu. Njegova pouka poziva na poverenje koje oslobađa čoveka od unutrašnjeg rasula i vraća ga u odnos sa Bogom, u kome se tereti ne nose sami, već se predaju Onome koji zna meru svake snage.
Reči starca Jefrema kao da postavljaju ogledalo pred savremenog čoveka i pitaju ga: da li zaista veruješ u Božiji promisao ili ga pominješ samo dok stvari idu po tvom planu? U tom pitanju krije se i zaključak - vera se ne meri rečima koje izgovaramo, već mirom koji uspevamo da sačuvamo onda kada nemamo kontrolu.
U vremenima kad tuga i haos vladaju svakodnevnicom, pouka velikog duhovnika 20. veka pokazuje kako umna molitva postaje nevidljivi štit duše i vodi ka unutrašnjoj slobodi.
U trenucima kada se bolest vraća, nemir ne popušta, a rešenja blede, reči matuške Antonije otvaraju prostor za drugačiju vrstu borbe - onu koja zahteva istrajnost, a ne obećava brz ishod.
Pouka ovog monaha pokazuje kako skromnost, ljubav prema bližnjima i predanje Božijoj volji mogu promeniti svakodnevicu i doneti mir u haotičan život.
Svetitelj našeg vremena objašnjava da, kada priznate svoje slabosti, Duh Sveti otvara vrata isceljenja i duhovnog napretka.