Bogosluženja danas protiču bez zvonjave crkvenih zvona, jer ona simbolizuju radost.
Klepalo ima i praktičnu svrhu u manastirskim okruženjima gde zvuk zvona može biti nepoželjan ili praktično nemoguć zbog udaljenosti, geografskih karakteristika ili želje da se očuva mir i tišina.
Danas pravoslavni hrišćani širom sveta obeležavaju Veliki petak, dan duboke tuge i sećanja na stradanje i raspeća Isusa Hristosa na krstu.
U skladu sa značajem ovog dana, bogosluženja protiču bez zvonjave crkvenih zvona, jer ona simbolizuju radost, koja na Veliki petak ustupa mesto tišini i sabranosti.
Umesto zvona, u pravoslavnim hramovima i manastirima oglašava se klepalo, poznato i kao semantron -jednostavan, ali upečatljiv drveni ili metalni instrument.
Njegov zvuk, koji nastaje udaranjem po duguljastoj ploči, poziva vernike na molitvu i označava početak bogosluženja.
Wikimedia/Rklawton
Klepalo, Ilustracija
Ovaj običaj potiče iz ranih vekova hrišćanstva, iz vremena kada zvona još nisu bila u upotrebi. Klepalo je tada imalo ključnu ulogu u okupljanju monaštva i vernog naroda, a vremenom je postalo i simbol skromnosti i duhovne budnosti.
Njegova upotreba zadržala se do danas, naročito u manastirskim sredinama koje neguju drevnu liturgijsku praksu.
- Klepalo se smatra jednostavnijim i skromnijim načinom obaveštavanja o bogosluženju u manastirima, kao i podsećanjem monaha na molitvu i okupljanje u crkvi - navedeno je na sajtu Eparhije šumadijske i dalje objašnjeno:
- Klepalo ima simboličko značenje u pravoslavlju. Zvuk klepala predstavlja poziv na zajedništvo, okupljanje i molitvu. Kroz udarce klepala, vernici su podsećani na duhovne obaveze i važnost prisustva u bogosluženjima. Takođe, klepalo se koristi kao znak upozorenja, na primer, kada se priprema početak službe ili kada se vernici pozivaju na tihovanje ili pokajanje.
U pojedinim sredinama, klepalo se koristi i kao znak upozorenja ili najava važnih trenutaka tokom bogosluženja, čime dodatno naglašava njegovu ulogu u liturgijskom životu. Posebno u manastirima, gde se teži očuvanju mira i tišine, ono ostaje nezamenjiv deo tradicije i svakodnevnog duhovnog ritma.
Na Veliki petak, pred ikonama i kandilima, uz pojanje bogoslova iz Prizrena i vizantijskih horova, izvezeno Hristovo telo položeno je na stoček u hramu gde su stolovali srpski patrijarsi – dok se sveti zavet s Kosova obnavljao u molitvi i suzama.
Iza istog praznika kriju se potpuno različiti običaji - od stroge liturgijske tradicije do živopisnih narodnih rituala koji se vekovima prenose s kolena na koleno.
Od Velikog ponedeljka 6. aprila do Vaskrsa vodi kroz bogosluženja, molitvu i ličnu pripremu – vodič šta je važno, kada otići u hram i kako se pripremiti za Pričešće u danima najveće duhovne težine.
Grigorije S. Deboljski u svom delu "Dani bogosluženja (Knjiga o postu) Pravoslavne saborne istočne crkve" sažeo je tumačenja Svetih Otaca o Velikom postu i Strasnoj sedmici.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Rimski upravitelj Judeje, Pontije Pilat, u početku nije nalazio osnov da ga osudi, ali je pod pritiskom naroda i optužbi da se proglašava carem i time ugrožava vlast imperatora, na kraju popustio.
Evtihije je u progonstvu proveo 12 godina i osam meseci, i pokazao se kao veliki čudotvorac, isceljujući ljude od raznih bolesti molitvama i pomazivanjem jelejem.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.