KOLIKO SE TAČNO JAJA FARBA ZA VASKRS: Sveštenik razbija sve zablude vernika
Suština praznika je u veri, radosti i duhovnoj pripremi, a ne u brojkama, kaže sveštenik
Evtihije je u progonstvu proveo 12 godina i osam meseci, i pokazao se kao veliki čudotvorac, isceljujući ljude od raznih bolesti molitvama i pomazivanjem jelejem.
Srpska pravoslavna crkva (SPC) danas slavi Svetog Evtihija Carigradskog.
Rođen je u u Frigiji, a otac mu je bio oficir.
Kada je bio mali, sa svojim drugovima igrao se tako što su pisali svoja imena na steni, a ispod zanimanje kojim bi se bavili u životu. Kada je stigao red na njega, on je, pored svog imena, napisao partijarh Evtihije.
U tridesetoj godini je postao iguman jednog manastira amasijskog. Kada je napunio 40 godina, mitropolit Amasijski ga je poslao na peti vaseljenski sabor. Tamo je blistao kao zvezda pravoslavlja, a caru Justinijanu i patrijarhu Mini je postao miljenik. Tako je 12 godina mirno upravljao crkvom.
Međutim, car Justinijan je počeo da veruje u učenje da je Gospod Isus i pre vaskrsenja imao telo božansko i netruležno, bez osećanja gladi i žeđi i bola. Evtihije je odlučno ustao protiv te jeresi, zbog čega ga car odagna u progonstvo, u njegov prvobitni manastir.
Evtihije je tu živeo 12 godina i osam meseci, i pokazao se kao veliki čudotvorac, isceljujući ljude od raznih bolesti molitvama i pomazivanjem jelejem.
Justinijan se u međuvremenu pokajao i umro, a njega je nasledio Justin, koji je vratio Evtihija nazad na presto patrijarški, na kom je ovaj svetitelj ostao do smrti, mirno upravljajući crkvom Božjom.
U svojoj sedamdesetoj godini preselio se u carstvo Hrista Gospoda, kome je verno i hrabro služio celoga svoga života, 582. godine.
Suština praznika je u veri, radosti i duhovnoj pripremi, a ne u brojkama, kaže sveštenik
Nema i skamenjena od bola, gledala je Bogorodica beživotno telo svoga sina i Boga
Na ovaj praznik se strogo posti, bez ribe i ulja, čak je poželjno ne jesti ništa.
Plaštanica se iznosi, inače, u toku pojanja stihovnjih stihira na večernjem bogosluženju Velikog Petka i polaže se uvek zajedno sa Jevanđeljem na sredinu hrama na poseban sto.
Zvuk klepala predstavlja poziv na zajedništvo, okupljanje i molitvu.
Napominje da tu vrednost, koju nam niko ne može oduzeti, delimo i u sebi uveličavamo tako što pomažemo drugima - jer na taj način širimo krug dobrote.
Otac Viso je popravljao krov crkve kada se on urušio, a on propao unutar crkvenog objekta.
Pre nego što se prijavi za posao van Crkve, sveštenik mora zatražiti i dobiti pismeni blagoslov od nadležnog episkopa., piše u Preambuli.
Veruje se da su molitve ovog svetitelja donele brojna isceljenja, a da su se čudesa nastavila i posle njegovog upokojenja.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Sisoja Velikog po starom, dok po novom kalendaru obeležavaju Prepodobnu Makrinu. Katolička crkva obeležava spomendan Blaženog Hermana iz Rajhenaua, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Kao pustinjak proveo je šest decenija u molitvi i podvigu, a iza sebe ostavio pouke o veri, poverenju u Boga i putu ka unutrašnjem miru.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Atanasija Atonskog po starom, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti mučenik Emilijan. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Bruna iz Segnija, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Dva brata na putu ka moru otkrila su da najveće blago nije ono koje se može poneti u rancu, već ono koje ostaje zauvek u srcu.
Istoričar Boris Stojkovski i osnivač fondacije Lazarica Aleksandar Avramov svedoče o tragovima pisanog nasleđa ostroškog čudotvorca u vatikanskim arhivima, dok pitanje njihove dostupnosti i dalje nema zvaničan odgovor.
Devojčica sa porodicom otkriva da se najlepši dar za veliki praznik svetih apostola Petra i Pavla ne krije u stvarima, već u ljubavi, dobroti i malim delima učinjenim od srca.
Neočekivani susret na ulici postao je povod da iguman Manastira Podmaine progovori o iskušenjima, veri i načinu na koji hrišćanin treba da odgovori na neprijatnosti.
Dva brata na putu ka moru otkrila su da najveće blago nije ono koje se može poneti u rancu, već ono koje ostaje zauvek u srcu.
Srednjovekovni rukopis Srpske pravoslavne crkve, koji se više od šest vekova koristi u liturgiji, našao se u središtu spora nakon odluke Komisije BiH da ga proglasi državnom baštinom.
U čestitki povodom Obretenja moštiju Prepodobnog Sergija Radonješkog, patrijarh srpski istakao je njegov značaj kao duhovnog uzora i pozvao na jedinstvo, ljubav i prevazilaženje podela.