KOLIKO SE TAČNO JAJA FARBA ZA VASKRS: Sveštenik razbija sve zablude vernika
Suština praznika je u veri, radosti i duhovnoj pripremi, a ne u brojkama, kaže sveštenik
Evtihije je u progonstvu proveo 12 godina i osam meseci, i pokazao se kao veliki čudotvorac, isceljujući ljude od raznih bolesti molitvama i pomazivanjem jelejem.
Srpska pravoslavna crkva (SPC) danas slavi Svetog Evtihija Carigradskog.
Rođen je u u Frigiji, a otac mu je bio oficir.
Kada je bio mali, sa svojim drugovima igrao se tako što su pisali svoja imena na steni, a ispod zanimanje kojim bi se bavili u životu. Kada je stigao red na njega, on je, pored svog imena, napisao partijarh Evtihije.
U tridesetoj godini je postao iguman jednog manastira amasijskog. Kada je napunio 40 godina, mitropolit Amasijski ga je poslao na peti vaseljenski sabor. Tamo je blistao kao zvezda pravoslavlja, a caru Justinijanu i patrijarhu Mini je postao miljenik. Tako je 12 godina mirno upravljao crkvom.
Međutim, car Justinijan je počeo da veruje u učenje da je Gospod Isus i pre vaskrsenja imao telo božansko i netruležno, bez osećanja gladi i žeđi i bola. Evtihije je odlučno ustao protiv te jeresi, zbog čega ga car odagna u progonstvo, u njegov prvobitni manastir.
Evtihije je tu živeo 12 godina i osam meseci, i pokazao se kao veliki čudotvorac, isceljujući ljude od raznih bolesti molitvama i pomazivanjem jelejem.
Justinijan se u međuvremenu pokajao i umro, a njega je nasledio Justin, koji je vratio Evtihija nazad na presto patrijarški, na kom je ovaj svetitelj ostao do smrti, mirno upravljajući crkvom Božjom.
U svojoj sedamdesetoj godini preselio se u carstvo Hrista Gospoda, kome je verno i hrabro služio celoga svoga života, 582. godine.
Suština praznika je u veri, radosti i duhovnoj pripremi, a ne u brojkama, kaže sveštenik
Nema i skamenjena od bola, gledala je Bogorodica beživotno telo svoga sina i Boga
Na ovaj praznik se strogo posti, bez ribe i ulja, čak je poželjno ne jesti ništa.
Plaštanica se iznosi, inače, u toku pojanja stihovnjih stihira na večernjem bogosluženju Velikog Petka i polaže se uvek zajedno sa Jevanđeljem na sredinu hrama na poseban sto.
Zvuk klepala predstavlja poziv na zajedništvo, okupljanje i molitvu.
Njeno poslednje pojavljivanje u Novom zavetu beleži se na dan Pedesetnice, kada je bila među apostolima prilikom silaska Duha Svetoga – događaja koji se smatra rođenjem hrišćanske crkve.
Od Tomine nedelje se opet vrše molitve za umrle, nakon prekida unutar perioda koji je počeo od Lazareve subote.
Službe su iste kao i prethodna dva dana.
Dok Srpska pravoslavna crkva 3. juna slavi Svetog cara Konstantina i caricu Jelenu, tiho i dostojanstveno slavi se i sveta podvižnica iz Dečana - kćerka kralja Milutina i sestra Svetog Stefana Dečanskog, čije su svete mošti vekovima svedočile čuda i čuvale svetinju od zla.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Verski kalendar Srpske pravoslavne crkve za šesti mesec 2025. leta Gospodnjeg, s detaljima o postu, slavama i danima posvećenim svetiteljima.
Postradao je za Hrista u 18. godini, za vreme vladavine Numerijana.
Eksplozija se čula u blizini rimokatoličke crkve u glavnom gradu Ugande, javili su lokalni mediji.
U neposrednoj blizini čuvenog zamka i Malkoč-begove džamije, ova crkva čuva arhitektonske vrednosti i istorijska sećanja, i svedoči o duhovnoj snazi i istrajnosti srpske zajednice koja vekovima neguje veru i identitet u mađarskoj Baranji.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Više od dve decenije nakon upokojenja oca Gavrila (Antonijeviča), njegove reči – o krvavom mesecu nad Kosovom, Beogradu bez blagoslova i sudbini pravoslavlja – i dalje bude snažne emocije, tumačenja i poziv na pokajanje.
Car Konstantin je 313. godine Milanskim ediktom ukinuo progon hrišćana i priznao hrišćanstvo.
Više od dve decenije nakon upokojenja oca Gavrila (Antonijeviča), njegove reči – o krvavom mesecu nad Kosovom, Beogradu bez blagoslova i sudbini pravoslavlja – i dalje bude snažne emocije, tumačenja i poziv na pokajanje.
Uprkos rasprostranjenoj slici iz udžbenika i umetnosti, Biblija nigde ne pominje jabuku kao „zabranjeni plod“ – ovo tumačenje poteklo je iz lingvističke igre reči i srednjovekovnih zapadnih predstava, dok Pravoslavna crkva uporno čuva dublji smisao priče o padu čoveka.