OVAKO SPREČAVAMO BOGA DA NAM UĐE U ŽIVOT! Sveti Pajsije Svetogorac o velikoj grešci koju svi pravimo
Pravoslavlje uči da vernik treba da se osloni na molitvu i Božiju blagodat, a ne na svoje planove i pretpostavke.
Ova neuroza se ne razvija u odsustvu vere, već često upravo u verskoj sredini.
Sve više ljudi danas smatra da veruje u Boga, ali mnogi od njih u stvari ne veruju – nego ga se plaše. Iako spolja žive "pobožno" – poste, ispovedaju se, idu u crkvu, trude se da se ponašaju "kako treba"“ – to rade iz straha od Božje kazne, a ne iz ljubavi prema Bogu.
Plaše se da će pogrešiti, biti odbačeni i napušteni od Boga.
Na ovo upozorava pravoslavni psiholog Natalija Usova, koja iz iskustva rada sa ljudima govori o jednom ozbiljnom, ali često prećutanom problemu – pravoslavnoj ili teološkoj neurozi.
- Ponekada dolazi čovek ne sa bolom, već sa osećanjem krivice. I ne prosto sa osećanjem, već sa nečim što je proniklo u samu njegovu suštinu, kao da on stalno radi nešto pogrešno. Nije dovoljno smiren. Nije dovoljno poslušan. Isuviše želi, isuviše oseća. Suviše je živ - priča ona.
Ljudi koji dolaze na razgovor ne znaju tačno šta im je, ali kažu da im teško. Ne mogu da se opuste u veri. Nisu sigurni ni u sebe, ni u Boga.
- Govore da veruju u Boga. Ali, sa verom je došao i strah, prevashodno od greške. Plaše se da ne naruše pravila, da će se Bog okrenuti od njih i onda će sve raspasti.
Upravo tu, kaže Usova, počinje pravoslavna neuroza – kada čovek misli da veruje, ali u stvari stalno živi pod tenzijom i osećajem krivice.
Ova neuroza se, ističe, ne razvija u odsustvu vere, već često upravo u verskoj sredini. Usova ističe da je posebno prisutna među ženama koje su odrastale uz poruke o "smirenju", "poslušnosti", "tišini" i "trpljenju", koje su shvaćene na iskrivljen način.
Usova objašnjava da je to oblik duhovne traume, koja se posebno često razvija tamo gde se vera svodi na sistem zabrana i kazni. Osobito među ženama.
- Ako se radujem – znači da sam gorda. Ako se naljutim – grešim. Ako sam umorna – to znači da nemam trpljenja. Ako nešto želim – odmah mislim da to treba da odbacim, da se ne bih pogordila.
Tako se postepeno gasi unutrašnji život. Ne zato što ljudi ne veruju, već zato što traže ljubav, a nailaze na kontrolu.
Natalija Usova objašnjava da se ova unutrašnja podeljenost često formira još u detinjstvu – tamo gde je vladala stroga figura roditelja ili bake, gde je Bog bio prikazivan kao neko ko "sve vidi" i sve beleži, ali ne da bi pomogao, već da bi osudio.
Tako se formira slika Boga ne kao Oca i Spasitelja, nego kao sudije, kontrolora, stroge sile koja preti kaznom.
Tako se rađa neuroza, ne iz vere, već iz iskrivljene predstave o Bogu. Tamo gde Bog nije onaj koji voli, već te prati šta radiš. Ne podržava, već proverava.
- Ovo nije vera, ovo je strah koji smo nasledili. Mnogi ljudi ne znaju da imaju ovaj problem. Ne prepoznaju da im nije teško zbog vere – već zbog pogrešne slike o Bogu.
Natalija Usova kaže da prvi korak ka isceljenju jeste razlikovati Božiji glas od glasa straha.
- Bog ne dolazi u naš um glasom kazne. To je glas roditelja koji te je osuđivao. Glas bake koja te je plašila. Ovaj strah nije tvoj. Njega su u tebe stavili. I od njega se možeš rastati.
Ona snažno naglašava: osećanja nisu greh. Osećanja su deo čoveka – deo života koji je Bog stvorio.
- Možeš da se ljutiš i nećeš biti loša. Možeš da želiš i da ne budeš egoista. Možeš da ne uspeš i nećeš biti kažnjena. Osećanja nisu greh. Ona su jednostavno deo srca koje je živo. Ako ih budemo gušili u ime "pobožnosti", tada to nije vera, već nasilje nad sobom.
Ovaj proces ozdravljenja, kako kaže, počinje u trenutku kada prestanemo da gledamo Boga kao strogog učitelja i počnemo da mu se obraćamo kao živom biću, kao osobi koja voli. Bez uslovljavanja, što prava ljubav i jeste.
Pravoslavlje uči da vernik treba da se osloni na molitvu i Božiju blagodat, a ne na svoje planove i pretpostavke. Deca ne slušaju samo reči svojih roditelja - ona upijaju njihov život. Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom, isticao je Jerotić. Pol deteta, prema nauci, stvar je slučajnosti, međutim, veliki duhovnik je tvrdio da ništa nije slučajno.
OVAKO SPREČAVAMO BOGA DA NAM UĐE U ŽIVOT! Sveti Pajsije Svetogorac o velikoj grešci koju svi pravimo
KAKAV ZNAK BOG ŠALJE LJUDIMA KAD IM DA DECU: Otac Miloš Vesin kaže da tu nije bitno da li ste verujući ili niste - poruka i posledice su iste
GDE GREŠIMO KAD SE SUSRETNEMO SA TEŠKIM ISKUŠENJIMA: Vladeta Jerotić kaže da od dva puta, mi biramo najčešće onaj sa TRAGIČNIM POSLEDICAMA!
ZAŠTO SE U NEKIM PORODICAMA ISKLJUČIVO RAĐAJU MUŠKA, A U DRUGIM ŽENSKA DECA: Starac Tadej kaže da je i to deo Božje promisli
Brojni pojedinci, bilo iz ličnih razočaranja, racionalističkog pristupa ili pod uticajem naučnih i filozofskih pravaca, donose zaključak da Boga nema.
"Oče naš" nas podseća da se Bogu obraćamo kao deca svome ocu – sa poverenjem, ljubavlju i smirenošću.
U besedi za 19. subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički vodi nas kroz Carstvo nebesko, susrete sa svetiteljima i mir u duši – otkrivajući kako običan čovek može dodirnuti darove koje svet ne može dati.
Kada mladenci stanu pred oltar, krunisanje postaje trenutak u kojem ljubav dobija svetost, a njihov dom — neprolazni blagoslov.
Na ostrvcetu od svega 100 kvadratnih metara, svetinja Svetog Andreja Prvozvanog očarava posetioce bajkovitim prizorom i duhovnim mirom, postajući nezaobilazna destinacija za vernike i turiste.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.
Naziv tribine bio je „Јedini bez greha“, a jedan od najdirljivijih trenutaka bio je kada je govorio o Svetom Lazaru Četvorodnevnom
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
U Dalju je svečano predstavljena Fondacija „Sveta Petka”, čija je misija da kroz obrazovne programe, humanitarne akcije i kulturne manifestacije osnaži zajedništvo i sačuva identitet srpskog naroda.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Kada mladenci stanu pred oltar, krunisanje postaje trenutak u kojem ljubav dobija svetost, a njihov dom — neprolazni blagoslov.