OVAKO SPREČAVAMO BOGA DA NAM UĐE U ŽIVOT! Sveti Pajsije Svetogorac o velikoj grešci koju svi pravimo
Pravoslavlje uči da vernik treba da se osloni na molitvu i Božiju blagodat, a ne na svoje planove i pretpostavke.
Ova neuroza se ne razvija u odsustvu vere, već često upravo u verskoj sredini.
Sve više ljudi danas smatra da veruje u Boga, ali mnogi od njih u stvari ne veruju – nego ga se plaše. Iako spolja žive "pobožno" – poste, ispovedaju se, idu u crkvu, trude se da se ponašaju "kako treba"“ – to rade iz straha od Božje kazne, a ne iz ljubavi prema Bogu.
Plaše se da će pogrešiti, biti odbačeni i napušteni od Boga.
Na ovo upozorava pravoslavni psiholog Natalija Usova, koja iz iskustva rada sa ljudima govori o jednom ozbiljnom, ali često prećutanom problemu – pravoslavnoj ili teološkoj neurozi.
- Ponekada dolazi čovek ne sa bolom, već sa osećanjem krivice. I ne prosto sa osećanjem, već sa nečim što je proniklo u samu njegovu suštinu, kao da on stalno radi nešto pogrešno. Nije dovoljno smiren. Nije dovoljno poslušan. Isuviše želi, isuviše oseća. Suviše je živ - priča ona.
Ljudi koji dolaze na razgovor ne znaju tačno šta im je, ali kažu da im teško. Ne mogu da se opuste u veri. Nisu sigurni ni u sebe, ni u Boga.
- Govore da veruju u Boga. Ali, sa verom je došao i strah, prevashodno od greške. Plaše se da ne naruše pravila, da će se Bog okrenuti od njih i onda će sve raspasti.
Upravo tu, kaže Usova, počinje pravoslavna neuroza – kada čovek misli da veruje, ali u stvari stalno živi pod tenzijom i osećajem krivice.
Ova neuroza se, ističe, ne razvija u odsustvu vere, već često upravo u verskoj sredini. Usova ističe da je posebno prisutna među ženama koje su odrastale uz poruke o "smirenju", "poslušnosti", "tišini" i "trpljenju", koje su shvaćene na iskrivljen način.
Usova objašnjava da je to oblik duhovne traume, koja se posebno često razvija tamo gde se vera svodi na sistem zabrana i kazni. Osobito među ženama.
- Ako se radujem – znači da sam gorda. Ako se naljutim – grešim. Ako sam umorna – to znači da nemam trpljenja. Ako nešto želim – odmah mislim da to treba da odbacim, da se ne bih pogordila.
Tako se postepeno gasi unutrašnji život. Ne zato što ljudi ne veruju, već zato što traže ljubav, a nailaze na kontrolu.
Natalija Usova objašnjava da se ova unutrašnja podeljenost često formira još u detinjstvu – tamo gde je vladala stroga figura roditelja ili bake, gde je Bog bio prikazivan kao neko ko "sve vidi" i sve beleži, ali ne da bi pomogao, već da bi osudio.
Tako se formira slika Boga ne kao Oca i Spasitelja, nego kao sudije, kontrolora, stroge sile koja preti kaznom.
Tako se rađa neuroza, ne iz vere, već iz iskrivljene predstave o Bogu. Tamo gde Bog nije onaj koji voli, već te prati šta radiš. Ne podržava, već proverava.
- Ovo nije vera, ovo je strah koji smo nasledili. Mnogi ljudi ne znaju da imaju ovaj problem. Ne prepoznaju da im nije teško zbog vere – već zbog pogrešne slike o Bogu.
Natalija Usova kaže da prvi korak ka isceljenju jeste razlikovati Božiji glas od glasa straha.
- Bog ne dolazi u naš um glasom kazne. To je glas roditelja koji te je osuđivao. Glas bake koja te je plašila. Ovaj strah nije tvoj. Njega su u tebe stavili. I od njega se možeš rastati.
Ona snažno naglašava: osećanja nisu greh. Osećanja su deo čoveka – deo života koji je Bog stvorio.
- Možeš da se ljutiš i nećeš biti loša. Možeš da želiš i da ne budeš egoista. Možeš da ne uspeš i nećeš biti kažnjena. Osećanja nisu greh. Ona su jednostavno deo srca koje je živo. Ako ih budemo gušili u ime "pobožnosti", tada to nije vera, već nasilje nad sobom.
Ovaj proces ozdravljenja, kako kaže, počinje u trenutku kada prestanemo da gledamo Boga kao strogog učitelja i počnemo da mu se obraćamo kao živom biću, kao osobi koja voli. Bez uslovljavanja, što prava ljubav i jeste.
Pravoslavlje uči da vernik treba da se osloni na molitvu i Božiju blagodat, a ne na svoje planove i pretpostavke. Deca ne slušaju samo reči svojih roditelja - ona upijaju njihov život. Veliki je izazov pružen čoveku onim šta će on da učini sa patnjom i bolom, isticao je Jerotić. Pol deteta, prema nauci, stvar je slučajnosti, međutim, veliki duhovnik je tvrdio da ništa nije slučajno.


OVAKO SPREČAVAMO BOGA DA NAM UĐE U ŽIVOT! Sveti Pajsije Svetogorac o velikoj grešci koju svi pravimo
KAKAV ZNAK BOG ŠALJE LJUDIMA KAD IM DA DECU: Otac Miloš Vesin kaže da tu nije bitno da li ste verujući ili niste - poruka i posledice su iste
GDE GREŠIMO KAD SE SUSRETNEMO SA TEŠKIM ISKUŠENJIMA: Vladeta Jerotić kaže da od dva puta, mi biramo najčešće onaj sa TRAGIČNIM POSLEDICAMA!
ZAŠTO SE U NEKIM PORODICAMA ISKLJUČIVO RAĐAJU MUŠKA, A U DRUGIM ŽENSKA DECA: Starac Tadej kaže da je i to deo Božje promisli
Spontani pobačaj često ne donosi samo tugu, već i niz teških pitanja, preispitivanja i unutrašnjih borbi.
Promenljiv početak i fiksni završetak čine ovaj post posebnim u crkvenom kalendaru, a njegova suština ne iscrpljuje se u jelovniku - naglasak je na unutrašnjem preobražaju, molitvi i pričešću kao središtu hrišćanskog života.
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za četvrtak 3. sedmice po Vaskrsu otvara se pitanje koje ne nudi utehu, već suočavanje sa silama koje nadilaze ljudsku prirodu.
Poruka ruskog svetitelja suzbija naviku koja guši nadu i otkriva kako da se padovi pretvore u početak, a ne u kraj puta.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Od dovratnika do vitrine, neke navike u rasporedu svetinja potiču iz pogrešnih tumačenja, a prema učenju Crkve, mesto koje im dajemo otkriva koliko razumemo njihovu pravu ulogu u svakodnevnom životu.
Dok je javnost gledala glamur, iza zatvorenih vrata vodila se tiha borba za starateljstvo, pravo na izbor i detinjstvo oslobođeno uticaja kontroverzne verske organizacije kojoj je bivši suprug glumice Kejti Holms ostao veran.
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.