Na Veliki petak, pred ikonama i kandilima, uz pojanje bogoslova iz Prizrena i vizantijskih horova, izvezeno Hristovo telo položeno je na stoček u hramu gde su stolovali srpski patrijarsi – dok se sveti zavet s Kosova obnavljao u molitvi i suzama.
Tamo gde se ukorenila duša srpskog naroda i gde tišina vekova još uvek govori jezikom zaveta i molitve – na Kosovu i Metohiji – patrijarh srpski Porfirije stigao je kao duhovni pastir svog naroda da ponese krst Velikog petka zajedno sa svojim narodom – u Pećkoj patrijaršiji, večnom svedoku našeg trajanja.
U svetinji iz koje su vekovima zračile molitve srpskih arhiepiskopa i patrijaraha, na Veliki petak, dan kada se Nebo spustilo na zemlju i kada je Ljubav razapeta na Krstu, patrijarh srpski Porfirije služio je večernje bogosluženje sa iznošenjem plaštanice. Uz patrijarha stajali su mitropolit raško-prizrenski Teodosije, igumanija Haritina sa sestrinstvom, sveštenstvo i verni narod, okupljeni pod svodovima vekovne svetinje.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Pećka patrijaršija
Dok su se kroz tihu svetlost kandila čuli uzvišeni glasovi profesora i učenika Prizrenske bogoslovije, u saglasju sa vizantijskim pojcima iz Beograda, plaštanica – platno na kojem je izvezen Gospod naš Isus Hristos nakon skidanja sa Krsta – izneta je i položena na sredinu hrama. U tom trenutku, čitav hram disao je jednom dušom, u molitvenoj tišini koja se prostirala od srca svakog vernika pa sve do visina.
Plaštanica, pred kojom i anđeli zadrhte, prikazuje Spasitelja u času kada svet ćuti pred tajnom smrti Boga koji je iz ljubavi sišao u Ad. Oko Njega – Presveta Bogorodica, sveti Josif iz Arimateje, Nikodim i apostol ljubavi, Jovan Bogoslov. To nije samo umetnički prikaz – to je prozor kroz koji narod pravoslavni gleda ka večnosti i saznaje smisao žrtve, ljubavi i Vaskrsenja.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Patrijarh Porfirije celiva ikonu Presvete Bogorodice
U sveštenoj pratnji patrijarha nalazili su se arhimandrit Danilo, direktor Patrijaršijske upravne kancelarije, protođakon dr Dragan Radić i đakon Vasilije Perić – svi zajedno u molitvenom hodu, kao svedoci i služitelji istine koja ne zastareva ni u jednom veku.
U nastavku bogoslužbene tišine velikoposnih dana, patrijarh Porfirije će večeras u 19 časova služiti jutrenje Velike subote sa statijama, u drevnom tronu naše Crkve, iz kojeg su nekada govorili Arsenije Sremac, Danilo, Joanikije, i svi oni čije se molitve i danas osećaju u kamenu Pećke svetinje.
Ovo nije bila samo liturgijska svečanost. Ovo je bio povratak – ne politički, već duhovni. Povratak Patrijarha na mesto odakle je Crkva srpska počela da govori jezikom Jevanđelja i da sanja Vaskrsenje svoga naroda kroz vekove tame.
Kosovo i Metohija, zemlja zavetne tuge i neugasle nade, i večeras je bila svedok da srpska duša živi tamo gde su temelji njenog postojanja – uz Gospoda, pod Krstom, u molitvi za Vaskrs celog roda. Jer dok ima onih koji plaštanicu pred sobom celivaju na svetoj zemlji naših predaka, dotle će i Kosovo živeti u svetlosti Hristovog Groba, koji nikada nije ostao zatvoren.
Plaštanica se iznosi, inače, u toku pojanja stihovnjih stihira na večernjem bogosluženju Velikog Petka i polaže se uvek zajedno sa Jevanđeljem na sredinu hrama na poseban sto.
Na Veliki četvrtak, iz Hrama Svetog Save, poglavar Srpske pravoslavne crkve najavio je da će Hristovo Vaskrsenje proslaviti u Pećkoj patrijaršiji, uprkos zabrani ulaska na teritoriju Kosova i Metohije iz maja prošle godine, poručivši da bez Boga nismo ništa, a s Njim postajemo učesnici večnog života.
U Vaskršnjoj poslanici patrijarh Porfirije i arhijereji SPC pozivaju verni narod i sve ljude dobre volje da se odreknu individualizma i vrate Bogu i liturgijskom životu, jer je to jedini pravi odgovor na savremene krize i nesuglasice koje potresaju društvo.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U duhovnom centru srpske crkve na Kosmetu, patrijarh je odao počast Vaskrsenju, dok je mladim studentima i učenicima sa ovog prostora omogućio obrazovni napredak kroz donaciju iz Zadužbine Sime A. Igumanova.
Drugog dana svoje posete južnoj srpskoj pokrajini, poglavar Srpske pravoslavne crkve služio je Liturgiju u manastiru Visoki Dečani, poručivši vernicima da neprijatelji nisu ljudi, već smrt – jedini istinski protivnik, koga je Hristos pobedio iz ljubavi prema svakome od nas.
Dok su vernici uzvikivali: „Čekamo Blagodatni oganj!“, policija je blokirala aerodrom, pretresla arhiepiskopa i oduzela mu pasoš. Moskovska patrijaršija osudila je ovaj čin kao grubo kršenje verskih sloboda i pozvala na hitnu istragu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.