U prvom razredu srednje probao je marihuanu, a nakon toga se prebacio i na druge supstance. Najgori period je bio, kaže, kad se počeo drogirati sam. Sa 16 godina je pokušao da oduzme sebi život.
Neverovatna priča dolazi iz Hrvatske. Don Roko Kaštelan, 35-godišnji sveštenik Splitsko-makarske nadbiskupije veći deo mladosti je proveo kao navijač Hajduka, bio je u sukobu sa zakonom, sklon tučama, opijanju i drogiranju, oboleo je i od maligne bolesti pa zatim nastavio s istim stilom života.
Međutim, Roko Kaštelan danas je sveštenik u Trogiru i u potpunosti je promenio svoj život.
- Biti sveštenik je ujedno lepo i teško. Uopšteno je teško davati život za druge, a ljudi to od sveštenika očekuju. Ljudi smo i nekada dođemo u situaciju kada više ne možemo, ne možemo dati ono što ljudi očekuju i zatim se javlja težina. Ljudski problemi i ljudska stvarnost nas opterete. U nama žele videti Boga, nekada možemo to učiniti, nekada ne možemo jer smo i mi ljudi. Ali, Bog radi kroz nas tako da nas odmori i daje nam snage za dalje - rekao je.
"Hteo sam pripadati negde"
Schutterstock/Gorodenkoff
Sveštenik, ilustracija
Kao dete izgubio je strica s kojim je bio veoma povezan i to pamti kao prvu traumu.
- Tražio sam sigurnost, hteo sam da pripadam negde. Još u sedmom razredu mi je dijagnostikovan opsesivno-kompulsivni poremećaj. Sva ta bol i svi problemi koji su me mučili su rezultirali time da psihički potpuno potonem. Osim toga, delimično sam daltonista, tako da nisam mogao odabrati bilo koju srednju školu. Kud god bih krenuo, život bi me udario i vratio nazad - prisetio se.
Mučili su ga napadi besa, a danas njegov otac kao podsetnik na te dane u kući ima vrata s rupom koju je Roko probio kako bi pobegao nakon što ga je otac zaključao u pokušaju da ga spreči da upadne u dalje probleme.
U prvom razredu srednje probao je marihuanu, a nakon toga se prebacio i na druge supstance. Najgori period je bio, kaže, kad se počeo drogirati sam. Sa 16 godina je pokušao da oduzme sebi život.
Sa 18 godina saznao da ima malignu bolest
S 18 godina, kada je već završio srednju školu, saznao je da boluje od maligne bolesti - Hodgkinovog limfoma. Lečenje je trajalo sedam meseci, a nakon toga je počeo da živi još gorim načinom života.
- Tada sam shvatio koliko smo krhki, da ne možemo računati na budućnost, pa sam počeo živeti iz dana u dan, a to je vuklo loše stvari - prisetio se.
Schutterstock
Biblija
Patio je od depresije, bio je konstantno pijan i drogiran, a drugačiji put pokazao mu je prijatelj iz rodnog Omiša koji ga je pozvao u crkvu.
- Očito je Bogu trebalo vremena da me slomi u jednom trenutku, da mi pokaže istinu o meni. To se dogodilo na susretu zajednice. Tada sam odlučio da više neću ništa uzimati i tako je bilo. Kada sam se vratio kući, odlučio sam to. Počeo sam da čitam Bibliju, bio sam oduševljen. U društvu sam postao niko i ništa, ali spoznao sam Boga - kaže.
"Sve probleme sad rešavam s Bogom"
Danas pomaže drugima - radi sa zatvorenicima, mladima kojima je potrebna pomoć...
- Sve probleme na koje naiđem sada rešavam s Bogom. Nakon ludila od dana najdraže mi je otići sam u katedralu, plakati Bogu, donositi mu svoje i tuđe probleme koje on reši - zaključio je.
Papa Franja je u bolnici u kritičnom stanju, zbog čega su pokrenute pripreme za njegovu sahranu. Neke vatikanske tradicije datiraju još iz vremena starog Rima.
Lekari su izvadili velike količine sluzi koja se nakupila u plućima Svetog Oca i obavili dve bronhoskopije, tokom kojih su koristili kameru kako bi uklonili tečnost iz njegovih disajnih puteva.
Dok raste briga za zdravstveno stanje pape Franje, Vatikan već razmatra scenarije za izbor novog pape. Međutim, ono što je vekovima funkcionisalo, sada je pod znakom pitanja.
U svetinji pored Dunava, gde su vekovima ćutale monaške molitve, postrig monaha Nestora označio je novo poglavlje u istoriji ovog drevnog manastirskog kompleksa.
Starinski recept iz vremena kada domaćice pravile đakonije isključivo od prirodnih sastojaka – kremasti sir, mirisna mirođija i nežna šargarepa spajaju se u predjelo koje oduševljava i oči i nepca, idealno za porodicu i goste.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Liturgiju je služio mitropolit dalmatinski Nikodim koji je u nadahnutoj besedi posle bogosluženja pozvao verne da slede primer apostola Luke, čitaju sveto Jevanđelje i primenjuju njegove zapovesti, uz nadu da će hram biti obnovljen u narednim godinama.
Danijel Ander iz Nju Džerzija, poginuo je štiteći svoju porodicu od naoružanog čoveka, a pet godina kasnije, njegova žrtva postala je simbol vere i ljubavi zbog koje bi Katolička crkva mogla da ga proglasi svecem.
Ajeti iz sure Az-Zuhruf podsećaju da Bog sve vidi i zna, dok istovremeno upozorava na konačni Dan presude i poziva vernike na introspektivno promišljanje i duhovnu budnost.
Sabrani verni narod zajedno sa državnim zvaničnicima u tišini i molitvi odali poštovanje stradalima dok su patrijarhove reči o miru i jedinstvu dirnule srca svih prisutnih.
Uz nekoliko sastojaka i malo strpljenja, svaka domaćica može da oblikuje ruže, listiće i cvetove od testa koji će slavski kolač pretvoriti u istinski simbol vere, lepote i porodičnog blagoslova.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za 22. Ponedeljak po Duhovima govori o snazi koja nadilazi vreme i prostor, i o jeziku koji prenosi ljubav, radost i unutrašnju svetlost.
Pouke omiljenog patrijarha srpskog nisu bile uputstva, već životni primer – tiha istina koja nas i danas podseća da vera ne živi u propovedi, već u svakodnevnom hodu i ličnom svedočanstvu.