U periodu ranog hrišćanstva i mučenja, ovaj svetitelj je u svojoj krčmi pružao utočište progonjenim, sahranjivao tela mučenika i postao simbol neizmerne predanosti i žrtve za Hrista.
U doba cara Dioklecijana, vreme progona i nasilja nad hrišćanima, jedan tihi junak, Sveti Teodot Ankirski, izdigao se svojim hrabrošću i predanošću veri. Bio je to čovek koji je, u srcu Ankire (današnja Ankara), pod okriljem svoje skromne krčme, pružao utočište progonjenim hrišćanima, skrivajući se kao potajni hrišćanin dok je svetlima vere osvetljavao tamne kutke tog turbulentnog vremena.
Printscreen
Ikona Svetog Teodota Ankirskog
Sveti Teodot, krčmar po zanimanju, nije samo posluživao vino i hranu; njegova krčma bila je svojevrsno svetilište, sigurno utočište za one koji su zbog svoje vere bili proganjani i mučeni. Ali Teodot nije stao na tome; njegova predanost crkvi podstakla ga je da sahranjuje tela mučenika, riskirajući svoj život za svetost i poštovanje prema onima koji su stradali za Hrista.
Jedne noći, Sveta Tekusa se javi u snu Teodotu. Tekusa, zajedno sa još šest svetih devojaka - Aleksandrom, Klavdijom, Fainom, Efrasijom, Matronom i Julijom - bila je mučena i udavljena u jezeru zbog vere u Hrista. Tekusa ga zamoli da izvadi njihova tela iz jezera i sahrani ih dostojno. Teodot, sa jednim prijateljem, pod okriljem noći, izvrši ovaj hrabar poduhvat.
Wikipedia
Statua cara Dioklecijana u vreme čije vladavine je Sveti Teodot živeo
Nažalost, prijatelj koji je pomogao Teodotu izda ga sudiji. Teodot je bio uhapšen i stavljen na strašne muke. Zubi su mu polomljeni kamenjem, a telo mu je pretvoreno u rane. Na kraju, mučitelj je naredio da Teodota poseku mačem. Kada je izveden na gubilište, mnogi hrišćani su plakali za njim, ali Sveti Teodot, sa neizmernom verom i spokojem, reče im: "Ne plačite, braćo, za mnom, nego proslavite Gospoda našeg Isusa Hrista, koji mi pomože svršiti podvig i dušmana pobediti."
Sveti Teodot Ankirski je posečen za Hrista 303. godine. Njegovo telo sahranio je jedan sveštenik, a kasnije je na tom mestu podignut hram, kao večni spomen na njegovu veru i žrtvu.
U besedi za 22. četvrtak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća nas da tišina Božja nije odsustvo, već poslednja prilika da se pripremimo za dan kada više neće biti zabluda ni skrivanja.
Ajeti iz sure Al Jāthiyah 45:2-6 pozivaju vernike da kroz smenu dana i noći, životinje, kišu i vetrove prepoznaju očigledne dokaze Božje prisutnosti i mudrosti, nudeći put ka dubljem razumevanju.
Dugogodišnji čuvar kivota Svetog Vasilija Ostroškog govorio je bez zadrške o gordosti - o grehu koji čoveka sprečava da se spusti do istine o sebi i da u pokajanju pronađe mir duše.
U Sabornom hramu Svete Trojice služena je svečana liturgija, prikazan film o istoriji Eparhije, predstavljeno kapitalno izdanje „Šematizam“, a ceo grad disao je u znaku molitve i zahvalnosti.
Bogosluženje u čast Svetog Huberta, zaštitnika lovaca, u Letoniji pretvorilo se u globalnu raspravu o granici između vere i običaja, nakon što su se na društvenim mrežama pojavile slike jelena okruženog cvećem u crkvi.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Sabrani verni narod zajedno sa državnim zvaničnicima u tišini i molitvi odali poštovanje stradalima dok su patrijarhove reči o miru i jedinstvu dirnule srca svih prisutnih.
Uz nekoliko sastojaka i malo strpljenja, svaka domaćica može da oblikuje ruže, listiće i cvetove od testa koji će slavski kolač pretvoriti u istinski simbol vere, lepote i porodičnog blagoslova.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Jednostavna, hranljiva i blaga, ova supa iz manastira Rukumija spaja zdravlje, smirenje i molitveni duh. Monahinja Atanasija otkriva kako i najskromniji sastojci mogu postati izvor unutrašnjeg mira i snage.
U besedi za 22. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da lepota Crkve i verne duše ne dolazi spolja, već iz mesta gde Hristos prebiva — iz unutrašnje svetlosti koja ne prolazi i koja dušu čini carevim detetom.