NJEMU JE GOSPOD OTKRIVAO NAJVEĆE TAJNE I PRED NJIM TUGOVAO PRED STRADANJE: Sutra je Sveti apostol Jakov
Sveti apostol Jakov bio je sin Zavedejev i brat Svetog apostola Jovana Bogoslova.
Jedan je od 70 apostola, a često se naziva bratom Isusa Hrista, jer je bio sin Josifa, muža Presvete Bogorodice Marije.
SPC sutra slavi Svetog apostola Jakova, prvog episkopa Jerusalimskog.
Jedan je od 70 apostola, a često se naziva bratom Isusa Hrista, jer je bio sin Josifa, muža Presvete Bogorodice.
Kada je pravedni Josif bio na samrti, hteo je jedan deo imanja da ostavi Gospodu Isusu, ali se sva braća ovome usprotiviše, ne smatrajući Isusa svojim bratom.
"Jakov ljubljaše veoma Isusa, i izjavi, da će ga on uzeti na svoj deo. I zato se on naziva bratom Gospodnjim", piše u žitijama.
Čim je čuo nauku Hristovu, Sveti Jakov počeo je po njoj živeti. Za njega se kaže da celog života nije jeo masti ni zejtina, nego da je živeo samo na hlebu i vodi. I bio je devstvenik do kraja života.
Po vaskrsenju, Isus Hristos se njemu javio (I Kor. 15).
Bio episkop u Jerusalimu 30 godina.
Po ukazanju Gospoda sastavio je prvu liturgiju, koja je bila duga za kasnije hrišćane, pa su je Sveti Vasilije i Sveti Jovan Zlatoust skratili.
Obratio je mnoge Jevreje i Jeline u veru Hristovu.
"I sami neverni Jevreji divili su se njegovoj pravednosti, i nazivali su ga Jakovom Pravednim. No kada dođe za prvosveštenika Anan, on sa drugim starešinama jevrejskim umisli ubiti Jakova kao propovednika Hristova".
Jednom o prazniku Pashe, kada se beše mnogo naroda sabralo u Jerusalim, Sveti Jakov se popeo na krov od hrama i poče govoriti narodu o Hristu kao Sinu Božjem i istinitom mesiji, o njegovom vaskrsenju i njegovoj večnoj slavi na nebesima.
Razjareni sveštenici i starešine gurnuli su ga s krova.
Bio je teško povređen, ali još živ kada mu je prtrčao čovek i udario ga jako po glavi. Tako je i umro. Postradao je u 63. godini.
Sveti apostol Jakov bio je sin Zavedejev i brat Svetog apostola Jovana Bogoslova.
Posle trideset godina, prepodobni Prohor se u snu javio caru Diogenu i opomenuo ga rečima: "Zašto, Diogene, zaboravi svoje pređašnje haljine i mene starca? Postaraj se da mi podigneš makar mali hram".
Bio je prvi vojvoda cara Konstantina Velikog.
U Aleksandriji je stekao svetsku učenost, ali i spoznao Gospoda Isusa Hrista i krstio se.
Kao episkop Amvrosije je utvrdio pravoslavnu veru, potisnuo jeretike, ukrasio crkve, napisao mnoge poučne knjige...
Između mnogih drugih čudotvornih i dobrih dela, prvi je uredio čin bogosluženja po manastirima, poznat pod imenom čina Jerusalimske crkve.
U srpskom narodu je dan Svete Varvare poštovan i proslavlja ga mali broj srpskih porodica kao svoju krsnu slavu.
Prorok Sofonija je govorio hrabro protiv verskog i moralnog otpadništva svojih sunarodnika i protiv idolopoklonstva, koje je čak ušlo i u Sveti hram.
Kao episkop Amvrosije je utvrdio pravoslavnu veru, potisnuo jeretike, ukrasio crkve, napisao mnoge poučne knjige...
I dalje misleći da je u pitanju sveti zadatak, trgovci iz Barija su na silu oteli mošti i krenuli put Italije.
Slava se nasleđuje sa oca na sinove i ostaje ista bez obzira na broj potomaka.
I dok se mahom priča o obavezama domaćina kako slava ne bi izgubila svoj smisao, malo se priča kako bi gosti trebalo da se ponašaju kad na nju dođu.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Sveti Nikolaj Žički nas uči da osmeh, bez zlobe, može biti odgovor na podsmeh. Jer neznanju priliči podsmeh, a znanju osmeh.
U snažnoj poruci povodom Nikoljdana, episkop bihaćko-petrovački i rmanjski podseća da voštanica nije samo znak radosti, već tiha veza sa precima, opomena protiv zaborava i poziv na povratak korenima kroz veru koja se dokazuje delima.
Oslić sa belim lukom, peršunom i začinima ostaje sočan i narednog dana – jelo koje postaje još punijeg ukusa, otkrivajući tihe mudrosti monaškog života.
I dok se mahom priča o obavezama domaćina kako slava ne bi izgubila svoj smisao, malo se priča kako bi gosti trebalo da se ponašaju kad na nju dođu.