Gledajući čudesa tokom njihovog stradanja, mnogi su prešli u hrišćanstvo: Danas su Sveti mučenici Akindin, Pigasije i drugi s njima
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Episkop amatuntski izabran je za ovu svetu službu zbog čistote svog života i nepokolebljive revnosti prema pravoslavlju, a njegova misija obraćenja neznabožaca na ostrvu Kipru bila je ispunjena mnogim čudesima.
U svetloj istoriji pravoslavlja ime Svetog Tihona Amatuntskog zauzima posebno mesto. Izabran jednoglasno za episkopa, naslednika na episkopskom blaženog Memnonija, Tihon je posvećen slavnim Epifanijem na eparhiju Amatuntsku na ostrvu Kipru. Njegova čistota života i revnost prema pravoslavlju preporučili su ga za ovaj uzvišeni čin.
U to doba, ostrvo Kipar još uvek je bilo dom neznabožaca. Sveti Tihon, vođen apostolskom revnošću, preuzeo je na sebe zadatak obraćenja nevernih u verne. Njegova posvećenost i neumorni trud u “vinogradu” Gospodnjem doneli su veliki uspeh.
Čudotvorac, kako ga narod zove, poznat je po mnogim čudesima koje je za života učinio. Rođen u porodici pekara, Sveti Tihon je od malih nogu pokazivao saosećanje prema siromasima. Kada bi ga otac ostavio u dućanu, on bi siromašnima darivao hleb besplatno. Jednom ga je otac ukorio zbog toga, ali Sveti Tihon se pomoli Bogu i njihovo skladušte žita se čudesno napuni žita, toliko da su vrata jedva otvorili.
Jedno od njegovih najpoznatijih čuda dogodilo se kada je posadio suho šiblje od loze. Nakon njegove molitve, loza je ozelenela i u svoje vreme donela plod, potvrđujući njegovu svetost i blagoslov Božiji.
Posle dugogodišnje službe, Sveti Tihon se preselio u večnost oko 425. godine, ali je ostao uzor uzor čistote, revnosti i čudotvorstva. Njegov život i dela podsećaju nas na snagu vere i milosrđa, te nas inspirišu da sledimo njegov primer u službi Bogu i bližnjima. U ovom savremenom vremenu, sećanje na njegove vrline i čuda nastavlja da nas ohrabruje i vodi ka duhovnom uzrastanju.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kada se kolač podeli, gost deo iz leve ruke spušta na sto, pored sveće i žita, dok četvrtinu koju drži u desnoj ruci podiže i predaje domaćici.
Poznati kao besrebrenici i čudotvorci, lečili su bolesne ne tražeći zauzvrat novac niti bilo kakvu nagradu, zbog čega su dobili ime bezmezdni lekari.
Hrišćansko učenje poziva čoveka da se čuva mržnje i osvete, jer zlopamćenje ne donosi mir duši, već je još više opterećuje.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Verni pravoslavni narod okuplja se u hramovima slaveći ovog svedoka vremena kada je Hrist hodao Zemljom. On nas podseća na moć molitve i Božju zaštitu u situacijama koje deluju beznadežno, dok njegova dela ostaju večni svetionik u tami sveta.
Ponevši ime po svecu koji je živeo pre njega devet vekova, ovaj ugodnik Božji je svojom jurodivošću, posvećenošću veri i Hristu, i sam ovenčan vencem svetosti. Njegovi podvizi i danas nadahnjuju vernike na duhovni napredak i ljubav prema bližnjima.
Životni put od siročeta do svetitelja ovog Božjeg ugodnika bio je ispunjen verom, molitvom, predanošću i blagoslovom da vidi Presvetu Bogorodicu koja je čudotvorno izvela vodu iz stene i obećala mu da će uvek biti igumanija manastira.
Priča o ovoj svetici iz 3. veka nije samo sećanje na prošlost, već živi primer kako vera, hrabrost i predanost mogu osvetliti i najmračnije trenutke naših života.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Poznati kao besrebrenici i čudotvorci, lečili su bolesne ne tražeći zauzvrat novac niti bilo kakvu nagradu, zbog čega su dobili ime bezmezdni lekari.
Pojedini među njima postali su episkopi i revnosno brinuli o poverenim hrišćanskim zajednicama, dok su neki za svoju veru podneli mučeničku smrt.
Umesto da bogatstvo čuvaju za sebe, odlučili su da ga podele siromašnima, pomažući svima kojima je pomoć bila potrebna.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kada se kolač podeli, gost deo iz leve ruke spušta na sto, pored sveće i žita, dok četvrtinu koju drži u desnoj ruci podiže i predaje domaćici.
Hrišćansko učenje poziva čoveka da se čuva mržnje i osvete, jer zlopamćenje ne donosi mir duši, već je još više opterećuje.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.