Njihova ljubav prema Hristu bila je jača od svih muka: Danas su Prepodobnomučenici Galaktion i Epistima
Njegova majka Levkipija dugo nije mogla da ima dece, sve dok nije primila hrišćansku veru i krstila se.
U vreme cara Iroda, kada su nevina deca stradala, ovo dvoje svetitelja postali su svedoci patnji, ali i čudesa. Njihov život obasjan je Božjom milošću, a danas ih vernici proslavljaju kao simbole nade i roditeljske ljubavi.
Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici danas obeležavaju praznik posvećen Svetom proroku Zahariji i pravednoj Jelisaveti, roditeljima Svetog Jovana Krstitelja. Ovaj svetiteljski par, čije su živote obasjali milost i čuda Božja, zauzimaju posebno mesto u srcima vernika, kao svedoci vere, stradanja i bezgraničnog poverenja u Božju promisao.
Sveti Zaharija, načalnik sveštenika iz osme črede koja je služila u hramu Jerusalimskom, bio je muž Jelisavete, kćeri Sovije, koja je bila sestra Svete Ane, majke Presvete Bogorodice. Njihove duše, prožete molitvom i verom, dugo su čekale na ispunjenje molbe za potomstvo, sve do trenutka kada se pred Zaharijom, dok je služio u hramu, pojavio anđeo Božji, donoseći radosnu vest. "Ne boj se, Zaharija," reče mu anđeo Gavrilo, i obznani mu da će njegova žena, uprkos starosti, roditi sina. Međutim, Zaharija posumnja u reči anđela, zbog čega mu usta zanemeše do rođenja sina, koji će biti svetlo sveta – Sveti Jovan Preteča.
Događaji koji slede obasjani su Božjom silom. Kada se Jovan rodio, Zahariji se povratio govor i on proslavi Gospoda, ispunjen zahvalnošću i radošću. Njegov život postao je težak u vreme strašnog progona dece pod carem Irodom. Pravedna Jelisaveta, u strahu za život deteta, pobegla je s malim Jovanom u divlje predele, tražeći utočište.

U svojoj molitvi povika: "Goro Božja, primi mater s detetom!" I, po Božjoj volji, stena se otvori, a majka i sin se sakriše od zločinačkih ruku vojnika. Na tom svetom mestu, Bog dade da poteče voda, a izraste rodna palma, pružajući utočište i Božji blagoslov.
Irod, razjaren što mali Jovan izmače njegovoj ruci, poslao je vojnike da ubiju proroka. Zaharija, koji se tada nalazio u hramu, bio je posečen pred samim oltarom, a njegova krv se stvrdnu po mermeru, ostavši zauvek svedočanstvo Irodovog zlodela.
Kroz ovakve životne borbe, ispunjene verom, ljubavlju i strašću mučeništva, Sveti Zaharija i pravedna Jelisaveta pokazali su put nade svim vernicima. Njihov sin, Sveti Jovan, odrastao je u pustinji, hranjen Božjom promisli, čekajući dan kada će se javiti na Jordanu i postati Krstitelj Gospoda Isusa Hrista.
Na ovaj praznik, Srpska pravoslavna crkva nas podseća na snagu vere koja prevazilazi sve prepreke, na roditeljsku ljubav koja podnosi najveće žrtve i na svetost života koji je posvećen Bogu. I mi smo, kao i prorok Zaharija, pozvani da se oslonimo na Božju promisao, ma kako neverovatne namere Gospoda ponekad izgledale.
Kroz molitve ovim svetiteljima, vernici nalaze utehu i podstrek da ustraju u veri i vrlini, s nadom da će im molitve biti uslišene, kao što su bile uslišene njihove Svetog proroka Zaharije i pravedne Jelisavete.
Budi deo Religija.rs zajednice.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegova majka Levkipija dugo nije mogla da ima dece, sve dok nije primila hrišćansku veru i krstila se.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Još kao dečak čuvao je ovce, ali je vreme koje je provodio na pašnjacima koristio za molitvu.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
U autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, pozivajući se na Jevanđelje i crkveno predanje, đakon Igor Cukanov iznosi svedočenja o životima, veri, propovedi i stradanju Isusovih srodnika.
Jevanđeljska priča o sleporođenom koga je Hristos iscelio zauzima posebno mesto u pravoslavlju jer, osim čuda progledanja, nosi snažnu poruku o veri, patnji, nadi i duhovnoj svetlosti koja menja čovekov život.
Priča o ovom Hristovom učeniku, jednom od Sedamdesetorice odabranih, podseća nas na krštenje kneza Avgara, posle kojeg je potpuno ozdravio, i na grad Edesu koji je postao prvi hrišćanski centar.
Jovan Krstitelj je posečen po želji i nagovoru zlobne Irodijade, žene Irodove.
Njegova majka Levkipija dugo nije mogla da ima dece, sve dok nije primila hrišćansku veru i krstila se.
Još kao dečak čuvao je ovce, ali je vreme koje je provodio na pašnjacima koristio za molitvu.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njegova majka Levkipija dugo nije mogla da ima dece, sve dok nije primila hrišćansku veru i krstila se.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.