Praznik posvećen ovom apostolu nosi snažnu poruku nade — čak i kada sumnjamo, Hristos dolazi da nas dotakne svojom istinom.
Pravoslavni vernici danas, 19. oktobra, proslavljaju Tomindan, praznik posvećen Svetom apostolu Tomi, koji zauzima posebno mesto u crkvenom kalendaru. Ovaj dan nas podseća na snagu vere koja se rađa iz ličnog susreta sa Vaskrslim Hristom. U Jevanđelju je ostala upečatljiva scena u kojoj Toma, jedan od Dvanaestorice Hristovih učenika, nije poverovao vestima drugih apostola o Vaskrsenju, već je tražio da sam vidi i dodirne rane na Njegovom telu. Kada mu se Hristos javio osmog dana i pokazao rane, Toma je izgovorio reči koje odzvanjaju kroz vekove: „Gospod moj i Bog moj!“
Tomindan nas tako podseća ne samo na priču o sumnji koja se pretvorila u nepokolebljivu veru, već i na duboku poruku Jevanđelja — da je blago onima „koji ne videše, a poverovaše“. Apostolov put od neverice do ispovedanja Hrista kao Boga ostao je snažno svedočanstvo o veri koja izvire iz susreta sa Vaskrslim, a ne iz spoljašnjih dokaza.
— A Toma, jedan od Dvanaestorice, nazvan Blizanac, ne beše s njima kada dođe Isus. A drugi učenici govorahu mu: videli smo Gospoda. A on im reče: ako ne vidim na rukama Njegovim rane od eksera i ne metnem prst svoj u rane od eksera i ne metnem ruku svoju u rebra Njegova, neću verovati. I posle osam dana opet behu unutra učenici Njegovi i Toma s njima. Dođe Isus, kad behu vrata zatvorena, stade nasred njih i reče: mir vam! Potom reče Tomi: pruži prst svoj ovamo i pogledaj ruke Moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra Moja; i ne budi neveran nego veran. I odgovori Toma i reče Mu: Gospod moj i Bog moj! Isus mu reče: pošto Me vide, poverova; blago onima koji ne videše i poverovaše (Jn 20, 24–29).
Zašto Tome nije bilo s ostalim apostolima kada im se javio Vaskrsli Hristos?
Prema tumačenju Svetih Otaca, apostol Toma je tada i dalje bio skriven nakon Hristovog hapšenja i raspeća. Duboko potresen, po svemu sudeći, nije želeo da vidi nikoga, proživljavajući bol i strah u samoći.
Sveti Jovan Zlatoust ističe da njegovo odsustvo nije bilo slučajno:
— Po velikom domostroju Hristovom Toma tada nije bio prisutan kako bi njegovo neverovanje postalo najjači dokaz Vaskrsenja. Jer da je tada bio prisutan i da se nije posumnjao u Vaskrsenje, i da Gospod nije otklonio njegovu sumnju očiglednim dokazom, čudo Vaskrsenja bi mnogima i dalje bilo na sablazan. A njegova sumnja je poslužila kao lek za sve verne.
Printskrin
Sveti apostol Toma
Zašto Toma nije poverovao rečima svojih najbližih prijatelja - apostola?
Sveti Kirilo Jerusalimski smatra da je Tomaova neverica proistekla iz prevelike radosti i straha od razočaranja:
— Čini mi se da ovaj učenik nije toliko sumnjao u njihove reči, koliko je bio obuzet krajnjom tugom što se sam nije udostojio da vidi Spasitelja... usled silne radosti bio je blizak neverovanju i žarko je želeo da Ga vidi prisutnog i uveri se da je zaista vaskrsao.
Drugi tumači dodaju da Toma nije mogao poverovati da neko ko je umro može ustati iz groba. Hteo je lično da vidi i dotakne vaskrslog Hrista.
Zašto se Hristos Tomi javio tek posle osam dana?
Sveti Jovan Zlatoust kaže da je osmodnevno čekanje bilo da bi Toma "slušajući uveravanja svojih drugova, u sebi razgoreo još veću čežnju i učvrstio se u veri.
Sveti Kirilo Jerusalimski dodaje da se Hristos javio baš u nedelju kako bi ukazao na značaj tog dana — dana sabranja Crkve, dana liturgije i svetog pričešća.
Zašto su rane ostale na Hristovom telu posle Vaskrsenja? Sveti Kirilo Jerusalimski objašnjava:
— Da među apostolima ne bi bilo nikakve sumnje u realnost Vaskrsenja. Da niko ne bi pomislio da je vaskrsao kao čist duh, neostvariv i nevidljiv, Gospod je pokazao rane, dokazao da je vaskrslo isto ono telo koje je bilo položeno u grob.
Zašto je Toma nazvao Hrista „Gospodom“ i „Bogom“?
Blaženi Teofilakt Bugarski tumači:
— Pogledaj kako je onaj koji nije verovao, od dodira s Njegovim rebrom postao izvanredan bogoslov. Rekavši ‘Gospod’, ispovedio je čovečansku prirodu, a rekavši ‘Bog moj’, ispovedio je Božansko biće i tako priznao Jednog i Istog — i Gospoda i Boga.
U svom delu "Misli za svaki dan u godini" ruski svetitelj piše o večitoj borbi protiv neistine i magli koju neprijatelji Vaskrsenja pokušavaju da stvore.
Na Svetlu subotu, kada Crkva slavi pobedu Života nad smrću, citat iz knjige „Misli za svaki dan u godini“ otkriva tajnu duhovne slobode i preobražaja duše.
Pravoslavna crkva 19. januara obeležava Krštenje Isusa Hrista, događaj u kome se otkriva Tajna Trojstva, dok osvećena voda, postaje znak Božje blizine, duhovne snage i početka unutrašnje obnove svakog čoveka.
Dok mnogi veruju u priče o ispunjenju želja tokom bogojavljenske noći, pravoslavlje podseća da je ovaj dan posvećen molitvenom sećanju na Hristovo krštenje, Božiju objavu ljudima i učenju o veri i Božijoj volji.
Molitveno sećanje na Hristovo krštenje na Jordanu i glas koji je odjeknuo sa nebesa svake godine iznova sabira vernike u hramovima, dok osvećena voda iz crkve postaje veza između vere i svakodnevnog života u srpskim domovima.
Doček prepisa Bogorodice Trojeručice pretvorio je običnu večernju službu u događaj koji su vernici doživeli kao lični susret, a ne kao crkveni protokol.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pišinger je jednostavna, ali raskošna poslastica koja vekovima krasi slavske trpeze — savršena za sve koji vole spoj hrskavih oblandi i čokolade, uz miris doma i prazničnu toplinu.
Pravoslavna crkva 19. januara obeležava Krštenje Isusa Hrista, događaj u kome se otkriva Tajna Trojstva, dok osvećena voda, postaje znak Božje blizine, duhovne snage i početka unutrašnje obnove svakog čoveka.
Molitveno sećanje na Hristovo krštenje na Jordanu i glas koji je odjeknuo sa nebesa svake godine iznova sabira vernike u hramovima, dok osvećena voda iz crkve postaje veza između vere i svakodnevnog života u srpskim domovima.
Mnogi se pitaju da li moraju oba dana u crkvu, da li je kupanje obavezno i šta se zaista računa pred Bogom - evo šta kaže crkvena praksa, a šta narodno predanje.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Kao nastojateljica manastira Ljubostinja više od trideset godina, ostavila je duhovno nasleđe tihe požrtvovanosti, koje ostaje večni putokaz za sve koji traže mir i utehu.
Mnogi se pitaju da li moraju oba dana u crkvu, da li je kupanje obavezno i šta se zaista računa pred Bogom - evo šta kaže crkvena praksa, a šta narodno predanje.