Srpska pravoslavna crkva danas molitveno proslavlja Svetu mati Angelinu i Svetog despota Jovana, dvoje svetih Brankovića čiji se život ne može čitati kao puka istorija, već kao svedočanstvo vere koja se čuva i onda kada se izgube država, presto i svaka zemaljska sigurnost. Njihov pomen vraća nas u doba u kojem se svetost nije rađala u miru i blagostanju, već u progonstvu, stradanju i tihoj, istrajnoj borbi za očuvanje pravoslavne vere i naroda.
Majka, despotica i ktitorka koja je nosila krst istorije
Sveta mati Angelina zauzima posebno mesto u srpskoj crkvenoj istoriji. Kao despotica srpska i ktitorka manastira Krušedola, postala je simbol majčinske snage, duhovne postojanosti i istorijske odgovornosti. Bila je ćerka kneza albanskoga Đurađa Kastriotića Skenderbega, supruga Svetog Stefana Slepog, despota Srpskog, i majka dvojice svetitelja: Svetog Maksima arhiepiskopa i Svetog Jovana, poslednjeg despota Srpskog iz loze Brankovića. Njeno opširno žitije Crkva posebno iznosi 30. jula, dok se danas, uz njen sveti spomen, pažnja usmerava na život njenog sina Jovana – mladog vladara čiji je život bio kratak, ali duboko obeležen služenjem Bogu i narodu.
Detinjstvo u tuđini i vaspitanje u pravoj veri
Sveti Jovan despot bio je drugi sin Svetog Stefana Brankovića i Svete Angeline. Rođen je dok su mu roditelji još živeli u Albaniji, a detinjstvo i mladost proveo je daleko od srpskih zemalja, u oblasti Furlanije, na širem prostoru Tršćanskog zaliva u Italiji, gde se porodica kasnije nastanila. Upravo u tom tuđem prostoru, među inoplemenima i jereticima, Jovan je izrastao u ličnost čvrsto ukorenjenu u pravoslavlju.
U domu svojih roditelja stekao je ne samo lepo svetovno obrazovanje, već pre svega duboko hrišćansko vaspitanje. Monasi, koji su često boravili u kući svetih Brankovića, imali su važnu ulogu u njegovom oblikovanju. Zahvaljujući tom spoju roditeljske vere i monačke duhovnosti, Jovan je uspeo da sačuva čistu veru i čestit život, iako je bio okružen iskušenjima sveta, političkim pritiscima i verskim razdorima.
Povratak u Srem i preuzimanje despotske službe
Nakon smrti njegovog oca Svetog Stefana, Sveta Angelina je 1486. godine, zajedno sa sinovima Jovanom i Maksimom, napustila Furlaniju. Put ih je preko Beča odveo u Budim, a sa sobom su poneli i svete mošti Stefana Slepog. U Budimu ih je primio mađarski kralj Matija, darujući im gradove Kupinovo i Slankamen u Sremu. Tom prilikom despotska titula dodeljena je starijem sinu Đorđu, koji se ubrzo zamonašio i postao monah Maksim, pa je mesto despota Srpskog u Sremu pripalo Jovanovim mladim, ali čvrstim rukama.
Prestoni grad mu je najpre bio Kupinik na Savi, gde su u crkvi Svetog apostola Luke počivale mošti njegovog oca. Zbog čestih turskih napada preko Save, Jovan je prestonicu potom premestio u Berkasovo, nedaleko od manastira Pribine glave.
Despot između mača i molitve
Kao despot srpski u Sremu, Jovan je vodio dvostruku borbu: oružanu protiv turskih upada sa juga i duhovnu protiv pokušaja rimokatoličkog pounijaćenja pravoslavnog naroda. Iako se nalazio pod vrhovnom vlašću mađarskog kralja, Jovan se pokazao kao izuzetno sposoban vojskovođa, često uspešniji u sukobima s Turcima od mađarskih i mletačkih snaga.
Ipak, njegova najveća borba nije bila vojna, već duhovna. Blagoverni despot želeo je da oslobodi sve porobljene srpske krajeve, ali je bio svestan da njegove snage za to nisu dovoljne. Zato se oslanjao na molitvu i na Crkvu. Pomažući manastire, znao je da se narod ne čuva samo mačem, već i molitvom. Sa majkom Angelinom i bratom Maksimom, ali i samostalno, darivao je svetogorske manastire Svetog Pavla, Hilandar i Esfigmen, manastir Krupu u Dalmaciji, kao i brojne svetinje u Sremu, Bačkoj i Banatu.
Zadužbine, upokojenje i čudotvorne mošti
Narodno predanje pamti da su Jovan i Maksim podigli ili obnovili manastire Pribinu glavu, Mesić, Fenek, Divše, Beočin, Šišatovac i druge. Tako je Fruška gora, zahvaljujući njihovoj zadužbinskoj delatnosti, postala duhovno utočište naroda koji je ostao bez države, ali ne i bez vere.
Sveti despot Jovan upokojio se mirno u Gospodu 10. decembra 1502. godine u Berkasovu i sahranjen je u crkvi Svetog Luke u Kupinovu, pored svoga svetog oca. Već tri godine kasnije njegovo telo je pronađeno netruležno, pa ga je pravoslavni narod počeo poštovati kao svetitelja. Njegova majka Angelina i brat Maksim poneli su njegove mošti u Vlašku 1505. godine, ali su ih po povratku vratili u Kupinovo, a potom preneli u manastir Krušedol.
U Krušedolu se telo Svetog Jovana pokazalo čudotvornim. Stari zapisi beleže isceljenja, među kojima i ozdravljenje jednog Agarjanina, kao i čudesni oporavak mladića koji je osam godina bio nepokretan. Mošti su u manastiru počivale do 1716. godine, kada su Turci zapalili Krušedol i spalili svetinje Brankovića. Ipak, i posle tog razaranja pronađeni su delovi svetih moštiju, među njima i deo stopala Svetog Jovana, koji se i danas čuvaju u manastiru Krušedolu.
Današnji molitveni spomen Svete mati Angeline i Svetog despota Jovana nije samo sećanje na prošlost, već poziv na razumevanje kako se vera prenosi kroz stradanje, majčinsku žrtvu, vladarsku odgovornost i ličnu svetost. Njihovi životi svedoče da istorija Crkve ne počiva na pobedama sile, već na istrajnosti vere koja nadživljava i carstva i razaranja.
Život ugodnika Božjeg Stefan Branković je priča o izdaji, gubitku i neuništivoj veri. Onaj koji je bio zaboravljen na zemlji, proslavljen je na nebu.
Verski kalendar Srpske pravoslavne crkve za 12. mesec 2025. leta Gospodnjeg, s detaljima o postu, slavama i danima posvećenim svetiteljima.