Iako je redovno išao kod lekara i lečio se, pravi lek za svoje tegobe, otac Tadej je našao u prirodi.
Otac Tadej, jedan od najpoznatijih pravoslavnih duhovnika, tokom svog života suočavao se sa ozbiljnim zdravstvenim problemima poput reume, gastritisa i zakrčenja vena. Iako je redovno išao kod lekara i lečio se, pravi lek za svoje tegobe, kako je tvrdio, pronašao je na kraju u prirodi.
Kako je otac Tadej jednom ispričao, lekovi su samo ublažili njegove tegobe i bolove. Išao je i u banju, nekad i dva puta godišnje, na preporuku jedne lekarke iz Beograda, ali je i ta terapija samo privremeno delovala.
- Banja mi je dodijala, a bolovi su ostajali. Reknem da više neću ići, pa šta bude neka bude. Ali stara bolest, desna ruka mi se bila dva puta ukočila. A doktor kaže: vežbaj, čoveče, izgubićeš i drugu ruku. Stalno sam imao bolove. Kad god podignem ruku, bolovi; ne mogu ni da se prekrstim - pričao je otac Tadej.
Profimedia
Crna ribizla
Tražeći alternativu, otac Tadej je naišao na knjigu o travama koja mu je promenila život. Knjiga je opisivala lekove iz prirode, a posebno je izdvajala čaj od listova crne ribizle, koji je pomogao jednoj reumatičnoj i nepokretnoj pacijentkinji u Parizu.
- Žena je bila sva reumatična i nepokretna. Lekar joj je davao da pije čaj od listova crne ribizle, i potpuno je izlečio. Ja kažem bratu, idi u rasadnik, naći ćeš negde, pa kupi koliko možeš da kupiš sadnica. I on je našao 20 sadnica i doneo - govorio je otac Tadej.
Počeo je da kuva čaj čim je biljka prolistala. Kako je rekao, recept je jednostavan:
- U pola litre stavi se 10-20 liski, u ključalu vodu, i posle jedan ključ-dva, izmaknem. Treba da se pije bez šećera. Jednostavno vruću vodu. Ja uzmem na kašičicu meda na jezik, dok ne popijem pola litra čaja. I tako ujutro, uveče, i vidim da mi je dobro. Sve lakše i lakše i nema bolova, nemam ništa - pričao je otac Tadej.
Profimedia
Čaj, Ilustracija
Rezultati su bili zadivljujući – bolovi su polako nestali, a reuma, gastritis i zakrčenje vena su se povukli. Otac Tadej je zaključio da hrana i unos previše kalorija mogu uzrokovati ovakve probleme, dok čaj od crne ribizle deluje kao pravi lek za reumu.
- Hrana čini svoje. Mi svi volimo da jedemo do sita. Unosimo u sebe mnogo kalorija, a onda organizam prima koliko mu je potrebno, što može, što ne može ostaje i taloži se u mišićima. Potom nastaje gastritis i zakrčenje vena. I onda stradaju kao i ja, jer vole da do sita jedu. Ti ne jedeš umereno, čoveče, nego uvek se presićavaš. I nijedan lek ne deluje na ta oboljenja kao čaj od crne ribizle. Vitamin C mnogo osvežava i daje potencijal srcu, ali nije za reumu. Nju rastvara samo čaj od lista crne ribizle - zaključio je otac Tadej.
Kada je došao za episkopa u Kesariju zatekao je sav grad neznabožački samo sa 17 hrišćana, a kada je odlazio iz ovog života ostavio je sav grad hrišćanski samo sa 17 neznabožaca.
Kada je mučitelj Platonu spomenuo neznabožačkog filozofa Platona, on je odgovorio “Niti sam ja sličan Platonu, ni Platon meni, osim jedino po imenu. Ja se učim mudrosti, koja je Hristova, a on je učitelj one mudrosti, koja je ludost pred Bogom.”
Na portalu crkve i danas stoji tabla: "U slavu srećnog spasenja vrhovnog komandanta Kraljevske srpske vojske Njegovog veličanstva kralja Aleksandara i ovaj hram iz temelja obnavljaju zahvaljujući Svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije, a u znak toplih osećanja koji su prema njegovoj uzvišenoj ličnosti prožeti. Oficiri i vojnici inženjerijskih trupa.”
Ova tradicionalna poslastica nekada je bila simbol porodičnih nedeljnih ručkova posle liturgije - priprema se lako, od sastojaka koje svaka kuća ima, a ukusom greje dušu.
Tada episkop, kasnije patrijarh Tihon, stigao je na rub pravoslavnog sveta, a postao most između Istoka i Zapada — osnivao je hramove, okupljao narode i ušao u istoriju Amerike.
U svojoj Besedi za 18. Četvrtak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako molitva oslobađa, rađa ljubav i vodi vernika do spoznaje Trojstva – istine Oca, Sina i Duha Svetoga – u srcu koje je očišćeno od greha.
Bezvremena mudrost ovog velikog svetitelja, izrečena pre više vekova, i danas odzvanja snagom istine — podsećajući da prava vrednost života nije u bogatstvu i moći, već u ljubavi, skromnosti i unutrašnjem miru.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Otkrijte kako pivo pretvara ovo jednostavno jelo u ukusnu salatu sa istorijom dugom vekovima, zapisanu još 1855. u "Srbskom kuvaru" jeromonaha Jerotija iz Krušedola.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Ova tradicionalna poslastica nekada je bila simbol porodičnih nedeljnih ručkova posle liturgije - priprema se lako, od sastojaka koje svaka kuća ima, a ukusom greje dušu.
Monah iz Manastir Krušedol objavio je 1855. godine zbirku recepata, među kojima je i ovaj koji pokazuje kako se od najskromnijih sastojaka stvara nezaboravan ukus i miris starine
Nedavni primer iz Amerike pokreće pitanje koje mnogi vernici smatraju nemogućim: kako ostati veran Hristovom učenju i Svetim kanonima u vremenu duhovne dekadencije i relativizacije vere?
Dokumentarac otkriva neprolazni kosovski zavet, borbu naroda i svetinja, i višegodišnji rad humanitarne organizacije "Svi za Kosmet", koja menja živote ljudi i čuva srpsku duhovnost.
Uz idejnog tvorca vladiku Ilariona, vladiku Teodosija i akademika Matiju Bećkovića, prva projekcija filma bila je ispunjena molitvom, uzvišenom atmosferom i svedočanstvom o neumornoj ljubavi srpskog naroda prema Kosovu i Metohiji.
Restauracija spomenika Krst iz 1862. godine obuhvata obnovu natpisnih tabli, metalne ograde i pešačke staze, dok park dobija više od 200 novih stabala, čuvajući sećanje na oslobođenje Beograda 1806. godine.
Zvanično hvaljena kao "istorijski trenutak jedinstva", poseta poglavara Rimokatoličke crkve izaziva zabrinutost teologa i klirika – da li se radi o dijalogu ili političko-verskoj igri?