Na portalu crkve i danas stoji tabla: "U slavu srećnog spasenja vrhovnog komandanta Kraljevske srpske vojske Njegovog veličanstva kralja Aleksandara i ovaj hram iz temelja obnavljaju zahvaljujući Svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije, a u znak toplih osećanja koji su prema njegovoj uzvišenoj ličnosti prožeti. Oficiri i vojnici inženjerijskih trupa.”
Manastir Svete Petke Iverice, smešten kod sela Ostrovice u najsurovijem delu Sićevačke klisure, jedinstven je u pravoslavnom svetu jer je tokom jednog dela svoje istorije bio, ni manje ni više nego vojni manastir.
On je od osvešćenja 1898, pa sve do 1903. bio u posedu Vojske Srbije i u njemi su versku službu vršili vojni sveštenici. Ovo potvrđuje ukaz kralja Aleksandra od 19. februara 1901, kada je za starešinu manastira postavljen izvesni vojni sveštenik Žunić. Manastir je u tom periodu nosio naziv Kraljevski vojni manastir Sveta Petka Iverica.
Naime, manastir Svete Petke Iverice u Ostrovici sagradili su, na temelju starog hrama, 1896. godine vojnici inženjerske jedinice srpske vojske koji su radili na pripremi terena za izgradnju tunela kroz Sićevačku klisuru.
A kako je sve počelo.
Wikipedia
Natis na manastiru koji svedoči o njegovoj istoriji
Kada su vojnici radili na pripremi terena za izgrađnju tunela, jedan od njih, prema predanju sanjao je da leži na mestu nekadašnjeg hrama, i kada su vojnici počeli da kopaju pronašli su temelje prethodne svetinje. Naime, naišli su na novčiće iz vremena cara Uroša Nejakog, koji su svedočili da je prvobitna crkva tu postojala i u 14. veku, ali i ženske kosti i nakit, koje su po predanju pripadale mučenicama iz 16. veka, koje su Turci, prema ranijim pričama, spalili.
Baš negde u to vreme pronela se i vest da se kralj Aleksandar I Obrenović zamalo udavio u moru kod Bijarica u Francuskoj. U znak zahvalnosti Bogu koji je spasao njihovog kralja vojnici su se zakleli da će podići manastir, a posle je kralj postao i njegov glavni ktitor.
Wikipedia
Manastir Svete Petke Iverice
Sve do Majskog prevrata, manastirom je upravljala vojske, posle čega je predat Niškoj eparhiji.
Na portalu crkve i danas stoji tabla: "U slavu srećnog spasenja Vrhovnog Komandanta Kraljevske srpske vojske Njegovog Veličanstva Kralj Aleksandara i ovaj hram iz temelja obnavljaju zahvaljujući se Svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije, a u znak toplih osećanja koji su prema njegovoj uzvišenoj ličnosti prožeti. Oficiri i vojnici inženjerijskih trupa”.
Inače, veruje su da su vojnici podigli manastar na temelju starog hrama podignutog u 14. veku i da ga je tada izgradio neko od Mrnjavčevića. Imenu Svete Petke dodato je "Iverica" krajem 14. ili početkom 15. veka, kada su, pretpostavlja se, monasi iz gruzijskog manastira Iviriona sa Svete gore, bežeći pred Osmanlijama, utočište našli baš u njemu.
Wikipedia
Manastir Svete Petke Iverice
Turci su mrzeli Sićevačku klisuru i njene manastire koji su pružali utočište srpskim borcima za slobodu i zbegovima. Zato su u 16. veku upali na veliki narodni sabor u Iverici i u manastirskoj porti zakopali 12 živih devojaka, a zatim spalili svetinju.
To je bila samo legenda, sve do kraja 19. veka, kada je srpska vojska naišla na ženske kosti i ostatke starog hrama, i ponovo ga digla iz pepela.
Sveti Teofan Zatvornik ukazuje da, kada bismo uvek imali u sećanju sva dobra koja smo primili od Gospoda, ne bismo bili nezahvalni i ne bismo se odricali Njegove volje.
Kada je mučitelj Platonu spomenuo neznabožačkog filozofa Platona, on je odgovorio “Niti sam ja sličan Platonu, ni Platon meni, osim jedino po imenu. Ja se učim mudrosti, koja je Hristova, a on je učitelj one mudrosti, koja je ludost pred Bogom.”
U Starom zavetu, naime, jevrejski narod je imao specifične običaje vezane za izražavanje žalosti. Muškarci su nosili dugu kosu i bradu, ali su ih šišali i brijali kad bi im neko od najbližih srodnika preminuo.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Episkop Jerotej je u svom pozdravnom slovu zahvalio arhijerejima, sveštenstvu, sestrinstvu manastira, gostima i vernom narodu na radosti evharistijskog sabranja, a prazničnu besedu "proizneo" je vladika Heruvim.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.