Na portalu crkve i danas stoji tabla: "U slavu srećnog spasenja vrhovnog komandanta Kraljevske srpske vojske Njegovog veličanstva kralja Aleksandara i ovaj hram iz temelja obnavljaju zahvaljujući Svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije, a u znak toplih osećanja koji su prema njegovoj uzvišenoj ličnosti prožeti. Oficiri i vojnici inženjerijskih trupa.”
Manastir Svete Petke Iverice, smešten kod sela Ostrovice u najsurovijem delu Sićevačke klisure, jedinstven je u pravoslavnom svetu jer je tokom jednog dela svoje istorije bio, ni manje ni više nego vojni manastir.
On je od osvešćenja 1898, pa sve do 1903. bio u posedu Vojske Srbije i u njemi su versku službu vršili vojni sveštenici. Ovo potvrđuje ukaz kralja Aleksandra od 19. februara 1901, kada je za starešinu manastira postavljen izvesni vojni sveštenik Žunić. Manastir je u tom periodu nosio naziv Kraljevski vojni manastir Sveta Petka Iverica.
Naime, manastir Svete Petke Iverice u Ostrovici sagradili su, na temelju starog hrama, 1896. godine vojnici inženjerske jedinice srpske vojske koji su radili na pripremi terena za izgradnju tunela kroz Sićevačku klisuru.
A kako je sve počelo.
Wikipedia
Natis na manastiru koji svedoči o njegovoj istoriji
Kada su vojnici radili na pripremi terena za izgrađnju tunela, jedan od njih, prema predanju sanjao je da leži na mestu nekadašnjeg hrama, i kada su vojnici počeli da kopaju pronašli su temelje prethodne svetinje. Naime, naišli su na novčiće iz vremena cara Uroša Nejakog, koji su svedočili da je prvobitna crkva tu postojala i u 14. veku, ali i ženske kosti i nakit, koje su po predanju pripadale mučenicama iz 16. veka, koje su Turci, prema ranijim pričama, spalili.
Baš negde u to vreme pronela se i vest da se kralj Aleksandar I Obrenović zamalo udavio u moru kod Bijarica u Francuskoj. U znak zahvalnosti Bogu koji je spasao njihovog kralja vojnici su se zakleli da će podići manastir, a posle je kralj postao i njegov glavni ktitor.
Wikipedia
Manastir Svete Petke Iverice
Sve do Majskog prevrata, manastirom je upravljala vojske, posle čega je predat Niškoj eparhiji.
Na portalu crkve i danas stoji tabla: "U slavu srećnog spasenja Vrhovnog Komandanta Kraljevske srpske vojske Njegovog Veličanstva Kralj Aleksandara i ovaj hram iz temelja obnavljaju zahvaljujući se Svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije, a u znak toplih osećanja koji su prema njegovoj uzvišenoj ličnosti prožeti. Oficiri i vojnici inženjerijskih trupa”.
Inače, veruje su da su vojnici podigli manastar na temelju starog hrama podignutog u 14. veku i da ga je tada izgradio neko od Mrnjavčevića. Imenu Svete Petke dodato je "Iverica" krajem 14. ili početkom 15. veka, kada su, pretpostavlja se, monasi iz gruzijskog manastira Iviriona sa Svete gore, bežeći pred Osmanlijama, utočište našli baš u njemu.
Wikipedia
Manastir Svete Petke Iverice
Turci su mrzeli Sićevačku klisuru i njene manastire koji su pružali utočište srpskim borcima za slobodu i zbegovima. Zato su u 16. veku upali na veliki narodni sabor u Iverici i u manastirskoj porti zakopali 12 živih devojaka, a zatim spalili svetinju.
To je bila samo legenda, sve do kraja 19. veka, kada je srpska vojska naišla na ženske kosti i ostatke starog hrama, i ponovo ga digla iz pepela.
Sveti Teofan Zatvornik ukazuje da, kada bismo uvek imali u sećanju sva dobra koja smo primili od Gospoda, ne bismo bili nezahvalni i ne bismo se odricali Njegove volje.
Kada je mučitelj Platonu spomenuo neznabožačkog filozofa Platona, on je odgovorio “Niti sam ja sličan Platonu, ni Platon meni, osim jedino po imenu. Ja se učim mudrosti, koja je Hristova, a on je učitelj one mudrosti, koja je ludost pred Bogom.”
U Starom zavetu, naime, jevrejski narod je imao specifične običaje vezane za izražavanje žalosti. Muškarci su nosili dugu kosu i bradu, ali su ih šišali i brijali kad bi im neko od najbližih srodnika preminuo.
Od brašna, kakaa, mineralne vode i nekoliko uobičajenih namirnica nastaje jednostavna poslastica koja se priprema bez mnogo truda, a ostaje vazdušasta, punog ukusa i prijatne voćne svežine.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Manastir Žiča, koji je Sveti Sava izabrao za sedište prve srpske arhiepiskopije, mnogo je više od mesta molitve: u njegovim zidovima oblikovala se duhovna ideja Srbije, krunisani su vladari i ispisivane stranice istorije
Manastir Svetih arhangela, zadužbina cara Stefana Dušana podignuta između 1343. i 1352. godine, bio je jedno od najznačajnijih duhovnih središta srednjovekovne Srbije i njegovo poslednje počivalište.
Na obalama Bistrice vekovima opstaje kompleks u kojem se prepliću tragovi Svetog Save, srpskih patrijaraha, srednjovekovnih vladara i manje poznatih priča ispisanih u kamenu, freskama i obnovama kroz različite epohe.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Sveti vladika Nikolaj Velimirović zabeležio je priču o ruskom izbeglici koji je u Beogradu postao monah i kasnije episkop, a čije se mošti danas čuvaju u beogradskom Sabornom hramu.
U besedi za četvrtak 5. sedmice po Duhovima veliki srpski svetitelj objašnjava zbog čega osveta nikada ne donosi pobedu i kako se čuva mir čak i kada nas drugi povrede.