Na portalu crkve i danas stoji tabla: "U slavu srećnog spasenja vrhovnog komandanta Kraljevske srpske vojske Njegovog veličanstva kralja Aleksandara i ovaj hram iz temelja obnavljaju zahvaljujući Svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije, a u znak toplih osećanja koji su prema njegovoj uzvišenoj ličnosti prožeti. Oficiri i vojnici inženjerijskih trupa.”
Manastir Svete Petke Iverice, smešten kod sela Ostrovice u najsurovijem delu Sićevačke klisure, jedinstven je u pravoslavnom svetu jer je tokom jednog dela svoje istorije bio, ni manje ni više nego vojni manastir.
On je od osvešćenja 1898, pa sve do 1903. bio u posedu Vojske Srbije i u njemi su versku službu vršili vojni sveštenici. Ovo potvrđuje ukaz kralja Aleksandra od 19. februara 1901, kada je za starešinu manastira postavljen izvesni vojni sveštenik Žunić. Manastir je u tom periodu nosio naziv Kraljevski vojni manastir Sveta Petka Iverica.
Naime, manastir Svete Petke Iverice u Ostrovici sagradili su, na temelju starog hrama, 1896. godine vojnici inženjerske jedinice srpske vojske koji su radili na pripremi terena za izgradnju tunela kroz Sićevačku klisuru.
A kako je sve počelo.
Wikipedia
Natis na manastiru koji svedoči o njegovoj istoriji
Kada su vojnici radili na pripremi terena za izgrađnju tunela, jedan od njih, prema predanju sanjao je da leži na mestu nekadašnjeg hrama, i kada su vojnici počeli da kopaju pronašli su temelje prethodne svetinje. Naime, naišli su na novčiće iz vremena cara Uroša Nejakog, koji su svedočili da je prvobitna crkva tu postojala i u 14. veku, ali i ženske kosti i nakit, koje su po predanju pripadale mučenicama iz 16. veka, koje su Turci, prema ranijim pričama, spalili.
Baš negde u to vreme pronela se i vest da se kralj Aleksandar I Obrenović zamalo udavio u moru kod Bijarica u Francuskoj. U znak zahvalnosti Bogu koji je spasao njihovog kralja vojnici su se zakleli da će podići manastir, a posle je kralj postao i njegov glavni ktitor.
Wikipedia
Manastir Svete Petke Iverice
Sve do Majskog prevrata, manastirom je upravljala vojske, posle čega je predat Niškoj eparhiji.
Na portalu crkve i danas stoji tabla: "U slavu srećnog spasenja Vrhovnog Komandanta Kraljevske srpske vojske Njegovog Veličanstva Kralj Aleksandara i ovaj hram iz temelja obnavljaju zahvaljujući se Svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije, a u znak toplih osećanja koji su prema njegovoj uzvišenoj ličnosti prožeti. Oficiri i vojnici inženjerijskih trupa”.
Inače, veruje su da su vojnici podigli manastar na temelju starog hrama podignutog u 14. veku i da ga je tada izgradio neko od Mrnjavčevića. Imenu Svete Petke dodato je "Iverica" krajem 14. ili početkom 15. veka, kada su, pretpostavlja se, monasi iz gruzijskog manastira Iviriona sa Svete gore, bežeći pred Osmanlijama, utočište našli baš u njemu.
Wikipedia
Manastir Svete Petke Iverice
Turci su mrzeli Sićevačku klisuru i njene manastire koji su pružali utočište srpskim borcima za slobodu i zbegovima. Zato su u 16. veku upali na veliki narodni sabor u Iverici i u manastirskoj porti zakopali 12 živih devojaka, a zatim spalili svetinju.
To je bila samo legenda, sve do kraja 19. veka, kada je srpska vojska naišla na ženske kosti i ostatke starog hrama, i ponovo ga digla iz pepela.
Sveti Teofan Zatvornik ukazuje da, kada bismo uvek imali u sećanju sva dobra koja smo primili od Gospoda, ne bismo bili nezahvalni i ne bismo se odricali Njegove volje.
Kada je mučitelj Platonu spomenuo neznabožačkog filozofa Platona, on je odgovorio “Niti sam ja sličan Platonu, ni Platon meni, osim jedino po imenu. Ja se učim mudrosti, koja je Hristova, a on je učitelj one mudrosti, koja je ludost pred Bogom.”
U Starom zavetu, naime, jevrejski narod je imao specifične običaje vezane za izražavanje žalosti. Muškarci su nosili dugu kosu i bradu, ali su ih šišali i brijali kad bi im neko od najbližih srodnika preminuo.
Dragutin Lalatović i Marinko Jovanović zakoračili su putem poslušnosti, molitve i unutrašnjeg preobražaja u jednoj od najznačajnijih pravoslavnih svetinja u Crnoj Gori
U besedi za četvrtak 6. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako krotost, blagočešće i vera opstaju usred tame i nasilja, i poziva vernike da postanu učesnici pobede Hrista nad svim silama zla.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobne oce ubijene u manastiru Svetog Save Osvećenog po starom i Prepodobnog Tita Čudotvorca po novom kalendaru. Katolici slave Svetog Franju Paolskog, dok Jevreji danas slave Pashu, a muslimani nemaju većeg opšteg praznika.
Dok svet strepi pred katastrofama i neizvesnošću, ruski monah i duhovnik otkriva pouku koja pokazuje da vera i unutrašnja predanost mogu stvoriti nevidljivu zaštitu – događaj koji su vlasti pokušale da izbrišu iz istorije.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Pravoslavnih hrišćana u svetu ima između 200 i 260 miliona, a najviše ih je u zemljama Balkana, Rusiji i Grčkoj, gde vera i tradicija i dalje žive punim plućima.
Selo Divejevo u Nižegorodskoj oblasti i manastir prepodobnog Serafima Sarovskog čuva priče o Svetoj kanavki, duhovnoj stazi za koju vernici veruju da je zaštićena od zla.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
Dok jedni izvori tvrde da je povod bila koreografija sa likom Svetog Simeona, drugi ukazuju na niz disciplinskih prekršaja, a različita tumačenja dodatno podgrevaju sumnje u kriterijume evropske kuće fudbala.
Iza pomeranja kroz kalendar stoji precizan spoj crkvenih odluka, lunarnog ciklusa i razlika između kalendarskih sistema, zbog čega se datum svake godine iznova određuje prema strogim pravilima utvrđenim još u 4. veku.