Na portalu crkve i danas stoji tabla: "U slavu srećnog spasenja vrhovnog komandanta Kraljevske srpske vojske Njegovog veličanstva kralja Aleksandara i ovaj hram iz temelja obnavljaju zahvaljujući Svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije, a u znak toplih osećanja koji su prema njegovoj uzvišenoj ličnosti prožeti. Oficiri i vojnici inženjerijskih trupa.”
Manastir Svete Petke Iverice, smešten kod sela Ostrovice u najsurovijem delu Sićevačke klisure, jedinstven je u pravoslavnom svetu jer je tokom jednog dela svoje istorije bio, ni manje ni više nego vojni manastir.
On je od osvešćenja 1898, pa sve do 1903. bio u posedu Vojske Srbije i u njemi su versku službu vršili vojni sveštenici. Ovo potvrđuje ukaz kralja Aleksandra od 19. februara 1901, kada je za starešinu manastira postavljen izvesni vojni sveštenik Žunić. Manastir je u tom periodu nosio naziv Kraljevski vojni manastir Sveta Petka Iverica.
Naime, manastir Svete Petke Iverice u Ostrovici sagradili su, na temelju starog hrama, 1896. godine vojnici inženjerske jedinice srpske vojske koji su radili na pripremi terena za izgradnju tunela kroz Sićevačku klisuru.
A kako je sve počelo.
Wikipedia
Natis na manastiru koji svedoči o njegovoj istoriji
Kada su vojnici radili na pripremi terena za izgrađnju tunela, jedan od njih, prema predanju sanjao je da leži na mestu nekadašnjeg hrama, i kada su vojnici počeli da kopaju pronašli su temelje prethodne svetinje. Naime, naišli su na novčiće iz vremena cara Uroša Nejakog, koji su svedočili da je prvobitna crkva tu postojala i u 14. veku, ali i ženske kosti i nakit, koje su po predanju pripadale mučenicama iz 16. veka, koje su Turci, prema ranijim pričama, spalili.
Baš negde u to vreme pronela se i vest da se kralj Aleksandar I Obrenović zamalo udavio u moru kod Bijarica u Francuskoj. U znak zahvalnosti Bogu koji je spasao njihovog kralja vojnici su se zakleli da će podići manastir, a posle je kralj postao i njegov glavni ktitor.
Wikipedia
Manastir Svete Petke Iverice
Sve do Majskog prevrata, manastirom je upravljala vojske, posle čega je predat Niškoj eparhiji.
Na portalu crkve i danas stoji tabla: "U slavu srećnog spasenja Vrhovnog Komandanta Kraljevske srpske vojske Njegovog Veličanstva Kralj Aleksandara i ovaj hram iz temelja obnavljaju zahvaljujući se Svemogućem što je sačuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije, a u znak toplih osećanja koji su prema njegovoj uzvišenoj ličnosti prožeti. Oficiri i vojnici inženjerijskih trupa”.
Inače, veruje su da su vojnici podigli manastar na temelju starog hrama podignutog u 14. veku i da ga je tada izgradio neko od Mrnjavčevića. Imenu Svete Petke dodato je "Iverica" krajem 14. ili početkom 15. veka, kada su, pretpostavlja se, monasi iz gruzijskog manastira Iviriona sa Svete gore, bežeći pred Osmanlijama, utočište našli baš u njemu.
Wikipedia
Manastir Svete Petke Iverice
Turci su mrzeli Sićevačku klisuru i njene manastire koji su pružali utočište srpskim borcima za slobodu i zbegovima. Zato su u 16. veku upali na veliki narodni sabor u Iverici i u manastirskoj porti zakopali 12 živih devojaka, a zatim spalili svetinju.
To je bila samo legenda, sve do kraja 19. veka, kada je srpska vojska naišla na ženske kosti i ostatke starog hrama, i ponovo ga digla iz pepela.
Sveti Teofan Zatvornik ukazuje da, kada bismo uvek imali u sećanju sva dobra koja smo primili od Gospoda, ne bismo bili nezahvalni i ne bismo se odricali Njegove volje.
Kada je mučitelj Platonu spomenuo neznabožačkog filozofa Platona, on je odgovorio “Niti sam ja sličan Platonu, ni Platon meni, osim jedino po imenu. Ja se učim mudrosti, koja je Hristova, a on je učitelj one mudrosti, koja je ludost pred Bogom.”
U Starom zavetu, naime, jevrejski narod je imao specifične običaje vezane za izražavanje žalosti. Muškarci su nosili dugu kosu i bradu, ali su ih šišali i brijali kad bi im neko od najbližih srodnika preminuo.
Jevanđeljska priča o sleporođenom koga je Hristos iscelio zauzima posebno mesto u pravoslavlju jer, osim čuda progledanja, nosi snažnu poruku o veri, patnji, nadi i duhovnoj svetlosti koja menja čovekov život.
U besedi za 5. sedmicu po Vaskrsu Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako se čovek od Boga ne odvaja naglo, već postepeno, kroz neprimetne zamene koje slabe unutrašnju vernost i vode u duhovnu prevaru.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetu mučenicu Pelagiju Tarsijsku po starom i Svetog apostola Andronika po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Paskala Bajlonskog, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Jedna rečenica izgovorena u besu može godinama da ostavi trag, a čuveni ruski duhovnik otkriva zbog čega mnogi izgube spokoj upravo onda kada pomisle da su pobedili u raspravi.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Pravoslavnih hrišćana u svetu ima između 200 i 260 miliona, a najviše ih je u zemljama Balkana, Rusiji i Grčkoj, gde vera i tradicija i dalje žive punim plućima.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Zašto Spasovdan i Trojice svake godine „šetaju“ kroz kalendar, dok su Božić i Bogojavljenje zauvek vezani za isti datum? Odgovor leži u pravilima Crkve i računanju datuma Vaskrsa.
Ovo jelo od jagnjetine, pasulja i suve slanine kuvalo se polako i po tačno utvrđenom običaju - recept sačuvan kroz generacije i danas budi sećanja na pravu domaću kuhinju.