Paroh podgorički govorio je o darovima koje čovek prima od Boga, odgovornosti koju oni nose, ali i o strahu koji ne sme da postane stanje iz kojeg čovek više ne vidi sopstvene mogućnosti.
Strah, sumnja u sopstvene mogućnosti i osećaj da ono što nam je dato nije dovoljno lako mogu da zaustave čoveka. Jevanđelska priča o talantima, međutim, otkriva drugačiji put: svaki dar koji smo primili ujedno je i poziv na odgovornost, a trenutak kada pomislimo da više ništa ne možemo može postati početak novog duhovnog uzrastanja.
U 16. nedelju po Duhovima, na dan kada Crkva proslavlja Svetog mučenika Sozonta i pretprazništvo Rođenja Presvete Bogorodice, u Crkvi Svetog Georgija pod Goricom liturgiju je služio paroh podgorički protojerej-stavrofor Gojko Perović, uz sasluženje bratstva ovog svetog hrama i molitveno učešće brojnih vernika.
Po pročitanom Jevanđelju sabranima se obratio otac Gojko Perović, govoreći o tome kako jevanđelske pouke čoveku neprestano otkrivaju nova i dublja značenja života i vere.
Zašto čovek ne vidi odmah ono što mu Bog otkriva
Otac Gojko je ukazao na to da se jevanđelska reč na nedeljnim liturgijama čita i tumači pre pristupanja svetoj tajni pričešća. Tokom vekova, kako je rekao, umnožavali su se slojevi tumačenja Svetog pisma, ali i teškoće savremenog čoveka da razume njegovu poruku.
- Na nedjeljnim liturgijama, baš u ovo vrijeme, prije nego što dođe do one najveće tajne zbog koje se sabiramo, a to je tajna Gospodnje trpeze i svetoga pričešća, čitamo riječ Božiju i poučavamo se njenim značenjima. A u ovih dvije hiljade godina crkvene istorije, ti su se slojevi tumačenja i značenja namnožili, ali su se namnožile i muke nerazumijevanja, tako da današnji moderni čovjek mnogo teže razumije uopšte smisao Crkve i Svetog pisma nego što ga je razumio čovjek u prva tri vijeka. Spram muka dolazi i lijek.
Upravo u tome otac Gojko vidi jednu od važnih uloga jevanđelske pouke. Čovek nije pozvan da se zaustavi na onome što mu je odmah vidljivo, već da kroz veru, strpljenje i duhovno sazrevanje otkriva dublji smisao događaja i sopstvenog života.
- Crkva nas kroz ove jevanđelske pouke usmjerava na to da nam Bog otkriva neke istine koje se na prvi pogled ne mogu vidjeti, za koje treba strpljenje, za koje treba da čovjek malo sazri da bi vidio i otkrio pravu tajnu onoga što mu se dešava.
Kada pomislimo da sve razumemo, pred nama se otvara novo
Jevanđelske priče, prema njegovim rečima, ne iscrpljuju se jednim tumačenjem. Čak i kada čovek poveruje da je razumeo njihovu poruku, pred njim može da se otvori novi sloj značenja.
- Tako i ove jevanđelske priče, braćo i sestre, nas uče da, kad iscrpiš jedan smisao značenja i misliš da više ti ništa ne može tu novo da se otkrije, tek te čeka novi razred i nova nauka. To se Bog s nama ne šali, braćo i sestre, nego nam otkriva da, kad nestanu tvoje moći i kad misliš da baš više ništa ne možeš, e da vidiš šta sve možeš. Nije to igra mačke i miša, to je igra otkrivanja i uzrastanja u novoj istini - besedio je otac Gojko.
U tim rečima posebno mesto zauzima trenutak ljudske slabosti. Ono što čovek doživi kao kraj svojih mogućnosti može postati trenutak u kojem će otkriti da njegove snage ipak nisu iscrpljene.
Sve što imamo dato nam je na dar
Govoreći o jevanđelskoj priči o talantima, otac Gojko Perović podsetio je da njena poruka nije ograničena samo na sposobnosti i darove koje čovek poseduje. U njenoj osnovi nalazi se svest da je sve što imamo primljeno kao dar.
- Ovo je priča o tome da nam je sve dodato i da nema nikoga među nama kome nije sve poklonjeno. Mi smo, ovakvi kakvi smo, poklonjeni sami sebi od Boga. Bog nam je poklonio nas same i sve što imamo, i sve čime bismo se sad možda mogli pohvaliti, i sve na šta bismo se mogli osloniti, sve nam je to poklonjeno.
Takva svest o darovima koje smo primili ne vodi čoveka pasivnosti. Naprotiv, ako nam je nešto povereno, onda za to postoji i odgovornost.
Zato je priča o talantima, kako je objasnio, istovremeno poruka protiv očajanja, ali i protiv ljenosti.
- Čuva nas ova priča od neke depresije, ali nas čuva i od neke ljenosti. Ako je ovo što imamo dato, ako ti je ovo dao neki poslodavac, neki šef, neki nastavnik, kao neki domaći zadatak, onda nemaš pravo da ležiš ili da spavaš cijeli dan i da kažeš, ma to će neko drugi ili ja to ne mogu. Čim ti je dato, znači da možeš. Pozabavi se sobom. Čim ti je dato, znači da možeš. Ova nas priča čuva i od straha.
"Normalno je da se bojimo, ali nije normalno da nas taj strah obuzima"
Poseban deo besede bio je posvećen strahu. Otac Gojko nije govorio o strahu kao osećanju koje čovek može jednostavno da ukloni, već o opasnosti da strah postane trajno stanje koje upravlja njegovim životom.
- Normalno je da se bojimo, ali nije normalno da nas taj strah obuzima i da to bude neko naše prirodno stanje. Ova nas priča čuva od neke negativne neizvjesnosti i upućuje da na početku i na kraju budemo prepušteni volji Božijoj - zaključio je u besedi otac Gojko.
Jevanđelska priča o talantima tako pred čoveka postavlja jednostavno, ali zahtevno pitanje: šta činimo sa onim što nam je povereno? Poruka oca Gojka Perovića jeste da dar ne treba posmatrati kao razlog za poređenje sa drugima niti kao teret pred kojim treba ustuknuti. Ono što nam je dato poziva nas na trud, odgovornost i poverenje u Boga.
Po završetku svete službe Božije, zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana nastavljeno je u Svetogeorgijevskom domu.
Hristove reči Nikodimu o novom rođenju Sveti Nikolaj Ohridski i Žički povezuje sa borbom protiv greha i strasti, podsećajući da vera traži promenu života i život po Božjim zapovestima.
U besedi za subotu 16. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta znači kada telo preuzme primat nad duhom i zašto je preporod moguć sve do poslednjeg trenutka života.
U besedi za 16. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje zbog čega je spasenje ljudi za Gospoda bilo poput hrane bez koje ne može da bude.
U besedi za ponedeljak 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava nerazdeljivo jedinstvo Oca i Sina i pokazuje koliko je duboka razlika između ljubavi koja sjedinjuje i volje koja traži svoje.
Najviše se patrijarhu Porfiriju poslednjih dana zamera što još nije čestitao Studentskoj listi, a to su uradili i Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, ali i beogradski nadbiskup i kardinal Ladislav Nemet
Svetom arhijerejskom liturgijom, uz sasluženje arhijereja iz tri pomesne crkve, odata je počast duhovniku čija su ljubav prema narodu i apostolska revnost ostavili neizbrisiv trag.
General Aleksus G. Grinkevič i komandant KFOR-a Robert Vergori razgovarali su sa mitropolitom o bezbednosti srpskog naroda, očuvanju manastira Visoki Dečani i uslovima za trajni mir na Kosovu i Metohiji.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Sveti oci različito tumače šta će se dogoditi sa celokupnom tvorevinom u večnosti. Pitanje da li životinje imaju mesto u budućem životu povezano je i sa učenjem o ljudskoj duši, molitvi i odnosu prema Božjim stvorenjima.
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Veliki svetitelj našeg vrmena savetovao je da se svaka reč, pa i znak interpukcije u Bibliji proučava sa ljubavlju i pažnjom, sve do najsitnijih detalja.
Najviše se patrijarhu Porfiriju poslednjih dana zamera što još nije čestitao Studentskoj listi, a to su uradili i Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, ali i beogradski nadbiskup i kardinal Ladislav Nemet
Svetom arhijerejskom liturgijom, uz sasluženje arhijereja iz tri pomesne crkve, odata je počast duhovniku čija su ljubav prema narodu i apostolska revnost ostavili neizbrisiv trag.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima