Episkop niški posvetio je velelepni hram, donoseći svetlost vere i radost vernicima ovog kraja. Potom je uz prisustvo brojnih sveštenika i vernika, služena prva sveta liturgija u novoosvećenom hramu, koji će biti ponos merošinskog naroda.
U svečanom i duhovnom ambijentu, episkop niški Arsenije osveštao je hram Svetog Romana Đuniškog u Merošini, donoseći svetlost vere i radost vernicima ovog kraja. Pre početka arhijerejske liturgije, vladika je obavio čin velikog osvećenja, dajući ovom veličanstvenom hramu blagoslov koji će osvetljavati živote mnogih generacija.
SPC / Eparhija niška
Vladika Arsenije i sveštensko Eparhije niške
Uz episkopa Arsenija, u liturgiji su sasluživali i brojni sveštenici: protojerej-stavrofor Slobodan Petrović, arhijerejski namesnik toplički, protojerej-stavrofor Aleksandar Pavlović, protojerej Bratislav Vukićević, arhijerejski namesnik aleksinački; protonamesnik Đorđe Mirković, paroh merošinski protođakon Đorđe Filipović i đakon Nikola Eraković. Njihova prisutnost i služenje doprineli su svečanoj atmosferi ovog svetog čina, ukazujući na značaj zajedništva i duhovne podrške u pravoslavnoj veri.
SPC / Eparhija niška
Hram Svetog Romana Đuniškog
Nakon osvećenja, služena je prva sveta liturgija u novoosvećenom hramu, koji će biti ponos vernog naroda merošinskog kraja. Ovo je bio trenutak ispunjen emocijama i duhovnim uzdizanjem, jer je vernicima pružena prilika da prisustvuju prvoj liturgiji u hramu koji je postao simbol njihove vere i zajedništva.
Tokom malog vhoda, protonamesnik Đorđe Mirković, nadležni sveštenik merošinski, odlikovan je protojerejskim činom rukom episkopa Arsenija, što je priznanje za njegov dugogodišnji trud i predanost u služenju Bogu i narodu.
SPC / Eparhija niška
Porta Hrama Svetog Romana Đuniškog
Na kraju liturgije, vladika niški Arsenije je odlikovao istaknute dobrotvore ordenom Svetog Romana Đuniškog, visokim odlikovanjem Eparhije niške. Ovi dobrotvori su prepoznati za svoj nesebičan doprinos i podršku u izgradnji hrama, čime su postali uzor mnogima u zajednici.
Hram Svetog Romana Đuniškog sada stoji kao svetionik vere i nade, simbol duhovnog uzdizanja i zajedništva. Njegovo osvećenje nije samo obeležje jednog događaja, već početak nove ere duhovnog života za verni narod Merošine, mesto molitve, utehe i duhovnog rasta.
U katoličkoj tradiciji 31. decembar nosi više od odbrojavanja sekundi do Nove godine - nosi priču o Svetom Silvestru koji je oblikovao veru, odnos Crkve i vlasti i sudbinu Rimskog carstva
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Beseda mitropolita šumadijskog u Ralji otvorila je pitanja bez lakih odgovora: gde počinje prava ljubav, zašto bez Boga nema istinskog odnosa među ljudima i kako se vera proverava tek onda kada naiđe na greh drugoga.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
Od prizrenske Bogoslovije do parohija niškog kraja, život sveštenika Srboljuba Kaplarevića bio je posvećen ljudima, a ne javnosti; njegov odlazak otvorio je sećanja na službu koja se merila poverenjem, a ne rečima.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.