UDAR NA SRPSKU PRAVOSLAVNU CRKVU IZ CRNE GORE: "Patrijarh Porfirije nije na čelu Crkve ovde"
Ova izjava izazvala je veliko interesovanje kako u medijima tako i na društvenim mrežama.
Na mestu gde je pre tačno osam decenija Sveti Joanikije Lipovac služio svoju poslednju liturgiju pre mučeničke smrti, podignuta je svetinja u selu Razboj kod Srpca, a srpski narod je, uz arhijereje i sveštenstvo, obnovio pamćenje kroz suze, pesmu i liturgiju – u ime vere koja ne umire.
Tamo gde se nebo nadvija nad rekom Savom i svetom tišinom postojanja, u srcu Lijevče Polja, uzdigla se nova svetinja – crkva Preobraženja Gospodnjeg u selu Razboj kod Srpca. Tog dana, kada je sunce blagovestilo vaskrsenje i sećanje, sabrala se Crkva Hristova u punom sjaju: u molitvi, u suzama, u liturgiji.
Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, uz sasluženje episkopa pakračko-slavonskog Jovana i episkopa marčanskog Save, zajedno sa sveštenstvom Eparhije banjalučke, služio je arhijerejsku liturgiju upravo na mestu gde je pre tačno osamdeset godina Sveti sveštenomučenik Joanikije Lipovac služio svoju poslednju liturgiju pred Golgotu – pred stradanje.
Liturgija u Razboju nije bila tek spomen na prošlost, već svešteni dodir neba i zemlje, trenutak kada su se molitva i istorija sjedinile u jednu božansku pesmu – onu koja se čuje samo srcem koje pamti. I tog dana, srce naroda pamtilo je. I plakalo. I molilo se.
– Obeležavamo osamdesetu godišnjicu od stradanja junaka koji su iz Crne Gore krenuli zajedno sa sveštenicima na čijem čelu je bio mitropolit Joanikije crnogorsko–primorski i sa brojnim narodom – rekao je mitropolit Joanikije, dok je sa oltara blagodati uzdizao Žrtvu Hristovu i prinosio je za duše nevino postradalih.
Tih dana 1945. godine, reka naroda, gonjena nožem ideologije i mržnje, kretala se kroz šumu bola i beznađa, noseći u sebi snagu vere i poslednje nade. Na čelu te litije patnje, sa krstom u rukama, išao je mitropolit Joanikije – ne da osvoji, već da spase; ne da vlada, već da služi; ne da se zaklanja, već da strada zajedno sa svojim narodom.
– Napuniše jame po Crnoj Gori, a bogme i po Hercegovini – reče mitropolit, glasom koji je parao tišinu kao zvono u noći. I dok se pominjao narod koji je poginuo, sveštenici mučeni, deca nestala u vihoru, osećala se prisutnost svetih mučenika oko crkve – kao da su i oni došli na liturgiju.
Nije slučajno, govorio je vladika, što se ova služba zbiva baš na dan Svetog Nikolaja Žičkog, velikog duhovnika srpskog naroda. Onog koji je zajedno sa patrijarhom Gavrilom pretrpeo nacističke logore, a čije su reči, iako progonjene, nadživljavale režime i palile srce naroda poput svetlosti u tami.
– Ko će reč Božiju svezati? – pitao je mitropolit, dok su oči sabranog naroda bile vlažne od setne molitve.
Sećanje na Pavla Đurišića, vojvodu Petra Baćovića, Milorada Popovića, sveštenika Radojicu Perišića i hiljade neznanih junaka nije bilo samo istorijski osvrt, već liturgijsko pominjanje – prisutnost, suštinsko vraćanje naroda sebi, veri, krstu i večnosti.
– Izgubio je cvet svoje vojske – rekao je mitropolit o Pavlu Đurišiću, dok su se kroz polje Razboja čule reči koje su podsećale na Kosovsku bitku – ne samo zbog gubitaka, već zbog časti, vernosti i mučeništva.
I kao u pesmi, gde Kosovka devojka ide i pere rane Obiliću i Toplici Milanu, tako i ovde, nova crkva u Razboju kao da briše prašinu zaborava sa ruku onih koji su pali. Ne u porazu, već u uzvišenju. Ne u smrti, već u životu večnom.
Jer, kako reče mitropolit, postradali Joanikije je znao:
I zaista, ubijali su. Ali duša naroda nije umrla. Samo je ćutala. A sada govori – kroz liturgiju, kroz pesmu, kroz crkvu koja se uzdiže kao svedočanstvo pobede vere nad smrću.
– Zarobljen je na prevaru – kazuje vladika o Đurišiću. I zato, liturgija u Lijevče Polju nije samo crkveni čin, već duboki narodni poklik: I kada sve utihne, kada se ugasi poslednja sveća i raziđe sabrani narod, svetlost ove službe nastaviće da svetli u večnosti.
Jer gde je krv mučenika prolivena – tu Crkva nikne. Gde je nevina duša postradala – tu liturgija odzvanja. A gde se sećanje sjedinjuje sa molitvom – tu i vaskrsenje dolazi.
– Praštamo, ali ne zaboravljamo – zaključio je mitropolit Joanikije.
U Lijevče Polju, u selu Razboj, danas, osamdeset godina kasnije, duša naroda vaskrsava zajedno sa Hristom, čvrsto znajući da se kroz stradanje rađa svetost, a kroz svetost – spasenje.
Ova izjava izazvala je veliko interesovanje kako u medijima tako i na društvenim mrežama. Odluka da se 12. maj proslavlja kao dan Svetog Vasilija Ostroškog proglašena je neustavnom, iako je ovaj svetitelj vekovima duhovni stub Nikšića i simbol vere za milione pravoslavnih vernika širom regiona. U crkvama su uznete molitve za šesnaest nevino postradalih u padu nadstrešnice, dok je narod u tišini poslao poruku sećanja, ali i opomene – da se ovakva bol nikada više ne ponovi. Na dan kada se liturgijski sećamo prenosa moštiju vladike Nikolaja Velimirovića u otadžbinu, njegov Lelić postao je prestonica duhovne sabornosti – u molitvenom jedinstvu naroda i arhijereja iz svih krajeva sveta.
– Ako komunisti pobede, ubiće dušu našem narodu...

– Da li je ubijen na skeli, da li je spaljen u krematorijumu, ne zna se. Ali zna se – oni koji su stradali nisu nestali. Nisu zaboravljeni. Jer Gospod, koji mrtve vaskrsava i žive sabira, čuva njihove duše i prima njihove žrtve kao tamjan pred prestolom Božijim – istakao je mitropolit Joanikije.
– Pamti, narode! Sećaj se, Crkvo!
UDAR NA SRPSKU PRAVOSLAVNU CRKVU IZ CRNE GORE: "Patrijarh Porfirije nije na čelu Crkve ovde"
UDAR NA SVETOG VASILIJA U CRNOJ GORI: Ustavni sud zabranio Nikšiću da Čudotvorca Ostroškog slavi kao gradsku slavu
DOK SU JEDNI SLAVILI, U VOJVODINI SE TUGOVALO: U hramovima Eparhije bačke služen polugodišnji pomen za žrtve tragedije u Novom Sadu (FOTO)
SRCE PRAVOSLAVNE SRBIJE KUCALO JE DANAS U OVOJ DOLINI: 8 vladika i hiljade vernika na veličanstvenoj proslavi praznika Svetog Nikolaja Velimirovića (FOTO)
Mitropolit budimljansko-nikšićki daće iskaz pred državnim organima, dok se posebno pitanje otvara zbog toga što je pozvan da odgovara zbog čina koji pripada njegovoj svešteničkoj službi.
Služeći liturgiju u hramu Svetog Atinogena, patrijarh srpski Porfirije poručio je da je snaga onih koji su se borili pre vek i po proisticala iz vere i spremnosti na žrtvu.
U subotu, 4. jula, vernici će se sabrati na svetoj Liturgiji, litiji i pomenu za nevino postradale Srbe Birča i Srednjeg Podrinja, čuvajući kroz zajedničku molitvu uspomenu koja traje više od tri decenije.
Nakon pomena postradalima na Kosovu polju i vojnicima sa Sočanskog fronta, episkop je govorio o smislu sećanja na junake, ljubavi prema bližnjima i značaju očuvanja svetinja za buduće naraštaje.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o mestu crkve u životu naroda, iskušenjima kroz koja hrišćanin prolazi i primeru Svetih četrdeset mučenika sevastijskih.
Od Studenice do Žiče, a potom do Hrama Svetog Save, Prepodobna Anastasija Srpska okupila je narod koji sada pred njenim kivotom zastaje u molitvi.
Oštećeni su fasada, lim na zvoniku i bakarni oluk, dok policija utvrđuje okolnosti događaja i traga za počiniocem.
Obeležavanje godišnjice okupilo je predstavnike Srbije i Severne Makedonije, pripadnike Vojske Srbije i brojne Srbe, uz molitvu za 1.321 vojnika koji počivaju na bitoljskom vojničkom groblju.
Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Kroz svetu tajnu ispovesti, razgovore, savete o molitvi i postu, duhovnik bi trebalo da pomogne čoveku da prepozna sopstvene slabosti, pobedi greh i napreduje u hrišćanskom životu.
U besedi za nedelju 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta apostol Filip nije mogao da vidi i zašto telesne oči nisu dovoljne da čovek prepozna Božije prisustvo.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Kodrata po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog Jeroteja Atinskog. Katolička crkva slave Svetog Franju Asiškog, Jevreji obeležavaju Simhat Toru, dok muslimani nemaju veliki praznik.