UDAR NA SRPSKU PRAVOSLAVNU CRKVU IZ CRNE GORE: "Patrijarh Porfirije nije na čelu Crkve ovde"
Ova izjava izazvala je veliko interesovanje kako u medijima tako i na društvenim mrežama.
Na mestu gde je pre tačno osam decenija Sveti Joanikije Lipovac služio svoju poslednju liturgiju pre mučeničke smrti, podignuta je svetinja u selu Razboj kod Srpca, a srpski narod je, uz arhijereje i sveštenstvo, obnovio pamćenje kroz suze, pesmu i liturgiju – u ime vere koja ne umire.
Tamo gde se nebo nadvija nad rekom Savom i svetom tišinom postojanja, u srcu Lijevče Polja, uzdigla se nova svetinja – crkva Preobraženja Gospodnjeg u selu Razboj kod Srpca. Tog dana, kada je sunce blagovestilo vaskrsenje i sećanje, sabrala se Crkva Hristova u punom sjaju: u molitvi, u suzama, u liturgiji.
Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, uz sasluženje episkopa pakračko-slavonskog Jovana i episkopa marčanskog Save, zajedno sa sveštenstvom Eparhije banjalučke, služio je arhijerejsku liturgiju upravo na mestu gde je pre tačno osamdeset godina Sveti sveštenomučenik Joanikije Lipovac služio svoju poslednju liturgiju pred Golgotu – pred stradanje.
Liturgija u Razboju nije bila tek spomen na prošlost, već svešteni dodir neba i zemlje, trenutak kada su se molitva i istorija sjedinile u jednu božansku pesmu – onu koja se čuje samo srcem koje pamti. I tog dana, srce naroda pamtilo je. I plakalo. I molilo se.
– Obeležavamo osamdesetu godišnjicu od stradanja junaka koji su iz Crne Gore krenuli zajedno sa sveštenicima na čijem čelu je bio mitropolit Joanikije crnogorsko–primorski i sa brojnim narodom – rekao je mitropolit Joanikije, dok je sa oltara blagodati uzdizao Žrtvu Hristovu i prinosio je za duše nevino postradalih.
Tih dana 1945. godine, reka naroda, gonjena nožem ideologije i mržnje, kretala se kroz šumu bola i beznađa, noseći u sebi snagu vere i poslednje nade. Na čelu te litije patnje, sa krstom u rukama, išao je mitropolit Joanikije – ne da osvoji, već da spase; ne da vlada, već da služi; ne da se zaklanja, već da strada zajedno sa svojim narodom.
– Napuniše jame po Crnoj Gori, a bogme i po Hercegovini – reče mitropolit, glasom koji je parao tišinu kao zvono u noći. I dok se pominjao narod koji je poginuo, sveštenici mučeni, deca nestala u vihoru, osećala se prisutnost svetih mučenika oko crkve – kao da su i oni došli na liturgiju.
Nije slučajno, govorio je vladika, što se ova služba zbiva baš na dan Svetog Nikolaja Žičkog, velikog duhovnika srpskog naroda. Onog koji je zajedno sa patrijarhom Gavrilom pretrpeo nacističke logore, a čije su reči, iako progonjene, nadživljavale režime i palile srce naroda poput svetlosti u tami.
– Ko će reč Božiju svezati? – pitao je mitropolit, dok su oči sabranog naroda bile vlažne od setne molitve.
Sećanje na Pavla Đurišića, vojvodu Petra Baćovića, Milorada Popovića, sveštenika Radojicu Perišića i hiljade neznanih junaka nije bilo samo istorijski osvrt, već liturgijsko pominjanje – prisutnost, suštinsko vraćanje naroda sebi, veri, krstu i večnosti.
– Izgubio je cvet svoje vojske – rekao je mitropolit o Pavlu Đurišiću, dok su se kroz polje Razboja čule reči koje su podsećale na Kosovsku bitku – ne samo zbog gubitaka, već zbog časti, vernosti i mučeništva.
I kao u pesmi, gde Kosovka devojka ide i pere rane Obiliću i Toplici Milanu, tako i ovde, nova crkva u Razboju kao da briše prašinu zaborava sa ruku onih koji su pali. Ne u porazu, već u uzvišenju. Ne u smrti, već u životu večnom.
Jer, kako reče mitropolit, postradali Joanikije je znao:
I zaista, ubijali su. Ali duša naroda nije umrla. Samo je ćutala. A sada govori – kroz liturgiju, kroz pesmu, kroz crkvu koja se uzdiže kao svedočanstvo pobede vere nad smrću.
– Zarobljen je na prevaru – kazuje vladika o Đurišiću. I zato, liturgija u Lijevče Polju nije samo crkveni čin, već duboki narodni poklik: I kada sve utihne, kada se ugasi poslednja sveća i raziđe sabrani narod, svetlost ove službe nastaviće da svetli u večnosti.
Jer gde je krv mučenika prolivena – tu Crkva nikne. Gde je nevina duša postradala – tu liturgija odzvanja. A gde se sećanje sjedinjuje sa molitvom – tu i vaskrsenje dolazi.
– Praštamo, ali ne zaboravljamo – zaključio je mitropolit Joanikije.
U Lijevče Polju, u selu Razboj, danas, osamdeset godina kasnije, duša naroda vaskrsava zajedno sa Hristom, čvrsto znajući da se kroz stradanje rađa svetost, a kroz svetost – spasenje.
Ova izjava izazvala je veliko interesovanje kako u medijima tako i na društvenim mrežama. Odluka da se 12. maj proslavlja kao dan Svetog Vasilija Ostroškog proglašena je neustavnom, iako je ovaj svetitelj vekovima duhovni stub Nikšića i simbol vere za milione pravoslavnih vernika širom regiona. U crkvama su uznete molitve za šesnaest nevino postradalih u padu nadstrešnice, dok je narod u tišini poslao poruku sećanja, ali i opomene – da se ovakva bol nikada više ne ponovi. Na dan kada se liturgijski sećamo prenosa moštiju vladike Nikolaja Velimirovića u otadžbinu, njegov Lelić postao je prestonica duhovne sabornosti – u molitvenom jedinstvu naroda i arhijereja iz svih krajeva sveta.
– Ako komunisti pobede, ubiće dušu našem narodu...
– Da li je ubijen na skeli, da li je spaljen u krematorijumu, ne zna se. Ali zna se – oni koji su stradali nisu nestali. Nisu zaboravljeni. Jer Gospod, koji mrtve vaskrsava i žive sabira, čuva njihove duše i prima njihove žrtve kao tamjan pred prestolom Božijim – istakao je mitropolit Joanikije.
– Pamti, narode! Sećaj se, Crkvo!
UDAR NA SRPSKU PRAVOSLAVNU CRKVU IZ CRNE GORE: "Patrijarh Porfirije nije na čelu Crkve ovde"
UDAR NA SVETOG VASILIJA U CRNOJ GORI: Ustavni sud zabranio Nikšiću da Čudotvorca Ostroškog slavi kao gradsku slavu
DOK SU JEDNI SLAVILI, U VOJVODINI SE TUGOVALO: U hramovima Eparhije bačke služen polugodišnji pomen za žrtve tragedije u Novom Sadu (FOTO)
SRCE PRAVOSLAVNE SRBIJE KUCALO JE DANAS U OVOJ DOLINI: 8 vladika i hiljade vernika na veličanstvenoj proslavi praznika Svetog Nikolaja Velimirovića (FOTO)
Patrijarh Porfirije i patrijarh Tavadros II poslali su poruke bratske hrišćanske ljubavi i jedinstva, a arhijerejskoj liturgiji prisustvovali su verni narod i visoke zvanice.
Na dan kada se liturgijski sećamo prenosa moštiju vladike Nikolaja Velimirovića u otadžbinu, njegov Lelić postao je prestonica duhovne sabornosti – u molitvenom jedinstvu naroda i arhijereja iz svih krajeva sveta.
Tokom posete manastiru iz 13. veka, ministar kulture Nikola Selaković razgovarao je s mitropolitom Atanasijem i lokalnim rukovodstvom o rekonstrukciji Sabornog hrama i budućim zajedničkim projektima države i Eparhije mileševske.
Eparhija niška poklonila je osmeh i sigurnost Predragu i Anđeli Antić i njihovim sinovima, koji su, uz blagoslov i slavsku ikonu, uselili u svoj novi dom, izgrađen snagom vere, ljubavi i zajedništva.
Na dan kada se liturgijski sećamo prenosa moštiju vladike Nikolaja Velimirovića u otadžbinu, njegov Lelić postao je prestonica duhovne sabornosti – u molitvenom jedinstvu naroda i arhijereja iz svih krajeva sveta.
Da li je brojanica na bebinoj ruci uzaludno stavljena ili ipak ima svoju jasnu funkciju i na ruci vrlo malog deteta.
Ovo je jedan izuzetno mali deo duhovne biblioteke, koja bi mogla da se napravi ukoliko bi se svaka beseda patrijarha Pavla zapisivala.
Na dan velikog jubileja, u Deževi podno Golije, gde su se nekada nalazili dvorovi Stefana Nemanje, služena je liturgija kao snažno podsećanje na duhovno rodno mesto pravoslavnih Srba — tamo gde se rodila svetosavska iskra koja i danas greje srpski narod.
Srpska pravoslavna crkva 4. maja proslavlja Svetog sveštenomučenika Januarija i njegove saputnike u veri i stradanju – sedmoricu hrabrih koji su, pred zverima i mačem, ostali verni Hristu do kraja.
U jednoj od najsnažnijih pouka iz svoje knjige „Misli za svaki dan u godini“, Sveti Teofan Zatvornik govori o neustrašivosti mironosica, o snazi srca koje traži Gospoda i o ravnoteži ljubavi i razuma koju savremeni čovek treba da pronađe.
Ovo je jedan izuzetno mali deo duhovne biblioteke, koja bi mogla da se napravi ukoliko bi se svaka beseda patrijarha Pavla zapisivala.