Aktuelno iz SPC 01.05.2025 | 18:40

DOK SU JEDNI SLAVILI, U VOJVODINI SE TUGOVALO: U hramovima Eparhije bačke služen polugodišnji pomen za žrtve tragedije u Novom Sadu (FOTO)

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
DOK SU JEDNI SLAVILI, U VOJVODINI SE TUGOVALO: U hramovima Eparhije bačke služen polugodišnji pomen za žrtve tragedije u Novom Sadu (FOTO)
Foto: preuzeto sa spc.rs

U crkvama su uznete molitve za šesnaest nevino postradalih u padu nadstrešnice, dok je narod u tišini poslao poruku sećanja, ali i opomene – da se ovakva bol nikada više ne ponovi.

Narod Eparhije bačke, sabran u veri i bolu, obeležio je šest meseci od tragedije na novosadskoj železničkoj stanici, u kojoj je 1. novembra 2024. godine stradalo šesnaestoro ljudi. Po blagoslovu mitropolita bačkog Irineja, 1. maja 2025. godine, posle jutarnjih bogosluženja, u hramovima Eparhije služen je pomen za nevino postradale.

Uznete su molitve koje nisu bile samo obredne – bile su vapaj naroda, krik duša koje tuguju, pokajanje savesti i tihi plač zajednice koja pamti.

Foto: preuzeto sa spc.rs
U hramovima Eparhije bačke služen polugodišnji pomen za žrtve tragedije u Novom Sadu 

 

Pod svodovima hramova, u kojima su vekovima sabirani vera i nada, sabrili su se i bol i sećanje na Saru, Valentinu i Đorđa Firića iz Kovilja, Milicu Adamović, Sanju Ćirić Arbutinu i Milevu Karanović iz Kaća, Nemanju Komara i Đuru Švonju iz Stepanovićeva, Anđelu Ruman iz Stare Pazove, Miloša Milosavljevića iz Knićanina, Stefana Hrku iz Beograda, Vaska Sazdovskog iz Severne Makedonije, Goranku Racu iz Novog Sada, Vukašina Rakovića iz Bukovca, Anju Radonjić iz Paraćina i Vukašina Crnčevića iz Zmajeva. Njihova imena odzvanjala su među ikonama, dok su sveće tiho gorele za njihove duše – kao što tiho gore molitve pravednika.

 

Posle pomena u hramovima, tačno u 11.52 časova, tišina je obavila prostor ispred železničke stanice. Na mestu nevino postradalih, narod se sabrao da se još jednom pomoli za duše koje su u nezapamćenoj tragediji okončale svoj ovozemaljski život. Šesnaest minuta bez reči, a svaka sekunda nosila je molitvu, sećanje, suzu i zavet – da se ne zaboravi, da se ne ponovi.

Pomen nije bio samo osvrnuto na prošlost, već i korak ka budućnosti – budućnosti u kojoj je svaki ljudski život svetinja, u kojoj se svaka dužnost obavlja sa svešću o posledicama, i u kojoj se narod seća i kada reflektori utihnu.

Neka večna svetlost obasjava postradale, a molitva Crkve i naroda neka ih uzdigne ka Carstvu nebeskom – tamo gde nema suza, bola, ni nemara, već prebiva samo mir i ljubav večnog Gospoda.