Prve zadušnice u godini obeležavaju se 22. februara – saznajte kako da se pripremite, šta je važno doneti u hram i zašto je molitva za pokojnike neizmerno značajna.
Zadušnice su posebni dani molitvenog pomena u Pravoslavnoj crkvi, posvećeni upokojenim dušama. Vernici se okupljaju u hramovima kako bi se molili za duše svojih bližnjih i prinosili koljivo – simboličnu žrtvu koja izražava nadu u Vaskrsenje. Prve zadušnice u 2025.
Značaj zadušnica u pravoslavnoj tradiciji
U pravoslavnoj crkvi svaka subota je posvećena molitvi za pokojnike, ali četiri subote u toku godine posebno se izdvajaju kao zadušničke:
Prve zadušnice – obeležavaju se u subotu pred Mesopusnu nedelju, 57 dana pre Vaskrsa, 22. februar.
Druge zadušnice – u subotu pred Pedesetnicu, 48 dana nakon Vaskrsa, ove godine je to 7. jun.
Treće zadušnice – u subotu pred Miholjdan, 11. oktobra.
Četvrte (Mitrovske) zadušnice – u subotu pred Mitrovdan, 1. novembra.
Ova tradicija usko je povezana sa učenjem Crkve o vaskrsenju mrtvih u Poslednji dan. Vernici se mole za pokoj svojih predaka, prizivajući milost Božiju na njihove duše.
Foto: SPC / Eparhija zapadnoevropska
Sveta liturgija
Šta treba činiti u crkvi na zadušnice
Na dan zadušnica uobičajeno je da vernici u hram donose koljivo, koje sveštenik blagosilja tokom parastosa. Po svetogorskoj tradiciji, koljivo se priprema od kuvane pšenice, suvog grožđa, nara, oraha, badema, cimeta, karanfilića i šećera u prahu. Najstariji recept za koljivo sa Svete gore, pročitajte ovde. Pšenica je osnov koljiva, a u različitim pravoslavnim krajevima dodaju se ostali sastojci. Pšenica simbolizuje vaskrsenje mrtvih, kao što zrno koje pada u zemlju ponovo niče i donosi rod.
Parastosi mogu biti služeni uoči zadušnica, na večernjem bogosluženju u petak, ili u toku subotnje liturgije. Crkva toga dana uznosi posebne molitve za pokoj duša, dok vernici čitaju imena svojih preminulih srodnika i prijatelja. Jedan stari monah sa Svete Gore naglašava da je ovo vreme kada se sećamo svih koji su upokojeni, moleći se za njihovo spasenje.
shutterstock.com
Koljivo
Važno je znati
Koljivo treba da bude dobro skuvano, jer se smatra nepoštovanjem da se prinese u neprimerenom stanju. Ne treba ga rasipati po grobovima niti bacati u smeće. Poželjno je da se molitve uznose ne samo za srodnike, već i za sve upokojene, posebno za one koji nemaju nikoga da se za njih moli.
Dan molitve, sećanja i nade
Zadušnice su dani kada vernici, kroz učešće u svetoj liturgiji, služenje parastosa i prinošenje koljiva, odaju počast svojim precima i svedoče veru u život posle smrti. U ovim svetim trenucima Crkva nas podseća da ljubav i molitva ne prestaju sa smrću, već traju večno.
U manastiru Bukovo svečano je proslavljen praznik Svetog Trifuna, zaštitnika vinara i vinogradara, uz svetu Liturgiju i tradicionalno blagosiljanje vinove loze, a mitropolit timočki uputio je poruku punu vere, ljubavi i nade.
Koljivo nije samo deo običaja, već dubok simbol vaskrsenja i večnog života. Ovo je autentičan način pripreme koji monasi sa Atosa koriste kroz generacije – primeren za prve Zadušnice u 2025. godini.
Kroz primer cara Davida Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da priznanje greha nije kraj, već početak neprekidnog hoda ka duhovnoj iskrenosti i unutrašnjem miru.
Sveto Pismo nas podseća da istinska milost nije uzajamna – ona se pruža i onima od kojih ništa ne očekujemo, otvarajući srce za Božiju neograničenu blagodat i put ka sinovnosti Božijoj.
Ajeti 40:66-68 sure Ghafir naglašavaju neprolazne istine: život, smrt i sudbina deo su višeg reda koji nas poziva na predanost, strpljenje i razumevanje Božije volje.
Veliki ruski svetitelj iz 19. veka objašnjava da kada podignemo srce ka Bogu, čak i najveća tuga gubi snagu, a spokojstvo postaje živo iskustvo prisustva Božije ljubavi.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Na liturgiji u Patrijaršijskoj kapeli Svetog Simeona, blaženopočivši patrijarh srpski je podsetio da molitva za upokojene nije samo tuga, već i izraz ljubavi, nade i duhovnog zajedništva koje traje kroz vekove.
Kroz primer cara Davida Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da priznanje greha nije kraj, već početak neprekidnog hoda ka duhovnoj iskrenosti i unutrašnjem miru.
Sveto Pismo nas podseća da istinska milost nije uzajamna – ona se pruža i onima od kojih ništa ne očekujemo, otvarajući srce za Božiju neograničenu blagodat i put ka sinovnosti Božijoj.
Veliki ruski svetitelj iz 19. veka objašnjava da kada podignemo srce ka Bogu, čak i najveća tuga gubi snagu, a spokojstvo postaje živo iskustvo prisustva Božije ljubavi.
Na ostrvcetu od svega 100 kvadratnih metara, svetinja Svetog Andreja Prvozvanog očarava posetioce bajkovitim prizorom i duhovnim mirom, postajući nezaobilazna destinacija za vernike i turiste.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
U Dalju je svečano predstavljena Fondacija „Sveta Petka”, čija je misija da kroz obrazovne programe, humanitarne akcije i kulturne manifestacije osnaži zajedništvo i sačuva identitet srpskog naroda.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.