Prve zadušnice u godini obeležavaju se 22. februara – saznajte kako da se pripremite, šta je važno doneti u hram i zašto je molitva za pokojnike neizmerno značajna.
Zadušnice su posebni dani molitvenog pomena u Pravoslavnoj crkvi, posvećeni upokojenim dušama. Vernici se okupljaju u hramovima kako bi se molili za duše svojih bližnjih i prinosili koljivo – simboličnu žrtvu koja izražava nadu u Vaskrsenje. Prve zadušnice u 2025.
Značaj zadušnica u pravoslavnoj tradiciji
U pravoslavnoj crkvi svaka subota je posvećena molitvi za pokojnike, ali četiri subote u toku godine posebno se izdvajaju kao zadušničke:
Prve zadušnice – obeležavaju se u subotu pred Mesopusnu nedelju, 57 dana pre Vaskrsa, 22. februar.
Druge zadušnice – u subotu pred Pedesetnicu, 48 dana nakon Vaskrsa, ove godine je to 7. jun.
Treće zadušnice – u subotu pred Miholjdan, 11. oktobra.
Četvrte (Mitrovske) zadušnice – u subotu pred Mitrovdan, 1. novembra.
Ova tradicija usko je povezana sa učenjem Crkve o vaskrsenju mrtvih u Poslednji dan. Vernici se mole za pokoj svojih predaka, prizivajući milost Božiju na njihove duše.
Foto: SPC / Eparhija zapadnoevropska
Sveta liturgija
Šta treba činiti u crkvi na zadušnice
Na dan zadušnica uobičajeno je da vernici u hram donose koljivo, koje sveštenik blagosilja tokom parastosa. Po svetogorskoj tradiciji, koljivo se priprema od kuvane pšenice, suvog grožđa, nara, oraha, badema, cimeta, karanfilića i šećera u prahu. Najstariji recept za koljivo sa Svete gore, pročitajte ovde. Pšenica je osnov koljiva, a u različitim pravoslavnim krajevima dodaju se ostali sastojci. Pšenica simbolizuje vaskrsenje mrtvih, kao što zrno koje pada u zemlju ponovo niče i donosi rod.
Parastosi mogu biti služeni uoči zadušnica, na večernjem bogosluženju u petak, ili u toku subotnje liturgije. Crkva toga dana uznosi posebne molitve za pokoj duša, dok vernici čitaju imena svojih preminulih srodnika i prijatelja. Jedan stari monah sa Svete Gore naglašava da je ovo vreme kada se sećamo svih koji su upokojeni, moleći se za njihovo spasenje.
shutterstock.com
Koljivo
Važno je znati
Koljivo treba da bude dobro skuvano, jer se smatra nepoštovanjem da se prinese u neprimerenom stanju. Ne treba ga rasipati po grobovima niti bacati u smeće. Poželjno je da se molitve uznose ne samo za srodnike, već i za sve upokojene, posebno za one koji nemaju nikoga da se za njih moli.
Dan molitve, sećanja i nade
Zadušnice su dani kada vernici, kroz učešće u svetoj liturgiji, služenje parastosa i prinošenje koljiva, odaju počast svojim precima i svedoče veru u život posle smrti. U ovim svetim trenucima Crkva nas podseća da ljubav i molitva ne prestaju sa smrću, već traju večno.
U manastiru Bukovo svečano je proslavljen praznik Svetog Trifuna, zaštitnika vinara i vinogradara, uz svetu Liturgiju i tradicionalno blagosiljanje vinove loze, a mitropolit timočki uputio je poruku punu vere, ljubavi i nade.
Koljivo nije samo deo običaja, već dubok simbol vaskrsenja i večnog života. Ovo je autentičan način pripreme koji monasi sa Atosa koriste kroz generacije – primeren za prve Zadušnice u 2025. godini.
Obilazeći kolonu vernog naroda, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je da molitva Bogomajci treba da bude na usnama i u srcima vernih ne samo u nevolji, već i u danima radosti.
Ako je Bog postao čovek i ako je materija u Hristu postala sredstvo spasenja, onda poštovanje sveštenih predmeta nije povratak paganskoj magiji, već svedočanstvo vere u osvećenje tvari, kaže otac Aleksandar.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Na liturgiji u Patrijaršijskoj kapeli Svetog Simeona, blaženopočivši patrijarh srpski je podsetio da molitva za upokojene nije samo tuga, već i izraz ljubavi, nade i duhovnog zajedništva koje traje kroz vekove.
Ako je Bog postao čovek i ako je materija u Hristu postala sredstvo spasenja, onda poštovanje sveštenih predmeta nije povratak paganskoj magiji, već svedočanstvo vere u osvećenje tvari, kaže otac Aleksandar.
U besedi o deci Božjoj Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ukazuje na unutrašnje svedočanstvo koje, po hrišćanskom učenju, dolazi od Duha Svetoga i otkriva čoveku njegov identitet i pripadnost.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da se promena ne dešava naglo, već u trenutku kada čovek prestane da opravdava slabost i počne da joj se suprotstavlja malim, ali doslednim unutrašnjim otporom.
Iz manastira Vatoped dopremljene su dodatne osveštane trakice, pa će svi vernici koji dolaze u Hram Svetog Save, nakon poklonjenja Časnom pojasu, moći da prime ovaj blagoslov.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog cara Konstantina i caricu Jelenu i po starom i Svetog Lukilijana i sa njim postradale po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Svetog Karla Lvangenskog, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da se promena ne dešava naglo, već u trenutku kada čovek prestane da opravdava slabost i počne da joj se suprotstavlja malim, ali doslednim unutrašnjim otporom.
Dok su se dizali prvi ustanički barjaci, u župskom selu Kožetin podignuta je svetinja oko koje su se isplele legende, istorijske bitke i sećanje na vreme kada je gradnja pravoslavnog hrama predstavljala mnogo više od verskog čina.