Odluka da se 12. maj proslavlja kao dan Svetog Vasilija Ostroškog proglašena je neustavnom, iako je ovaj svetitelj vekovima duhovni stub Nikšića i simbol vere za milione pravoslavnih vernika širom regiona.
Iz Crne Gore, zemlje u kojoj su kroz vekove svetitelji koračali zajedno s narodom, povremeno stižu vesti koje zabole srce svakog pravoslavnog vernika. Ali ono što se dogodilo ovih dana prevazilazi sve prethodne udare – prvi put država je, istina indirektno, udarila ne na episkopa, ne na crkvenu zgradu, već na samog svetitelja. Na Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca, zaštitnika, utešitelja i nebeskog pokrovitelja Nikšića.
Ustavni sud Crne Gore proglasio je neustavnom odluku Skupštine opštine Nikšić iz aprila 2023. godine da se 12. maj, dan Svetog Vasilija Ostroškog, proslavlja kao gradska slava. Sudije su procecnile da lokalni parlament nije postupio po predviđenim regulativama, jer nije prethodno pribavio saglasnost Vlade, što, po njihovom mišljenju, predstavlja povredu ustavnog načela legaliteta, prenosi televizija Vijesti.
shutterstock.com
Sveti Vasilije Ostroški
Drugim rečima – sud je odlučio da odbornici, izabrani od naroda Nikšića, nemaju pravo da odluče ko će biti nebeski zaštitnik njihovog grada. Po oceni suda, odbornici su povredili ustavno načelo legaliteta.
Odluku da Nikšić ima gradsku slavu doneli su u aprilu 2023. godine odbornici vladajuće koalicije, dok je opozicija smatrala da se uvođenjem slave vrši diskriminacija građana koji nisu pravoslavne veroispovesti.
Tako je, prvi put u istoriji Crne Gore, jedna državna institucija odlučila da stavi rampu pred Svetog Vasilija Ostroškog – nebeskog iscelitelja čija je sveta ruka pomirila sukobljene, utešila očajne i podigla bolesne, bez pitanja ko je koje vere i nacije. Sudije u svečanim togama stavile su potpis na odluku kojom se osporava ne volja politike, već volja naroda. Naroda koji zna ko ga čuva vekovima.
E stock
Litija, ilustracija
Za sve pravoslavne vernike, posebno one iz nikšićkog kraja, Sveti Vasilije Ostroški nije samo ime u kalendaru – on je živi svedok Božje blagodati. Njegove mošti, koje počivaju u manastiru uzdignutom u steni Ostroške gore, mesto su hodočašća, molitve i čuda. Njemu se dolazi sa suzama, ali i sa nadom. On je duhovni stub ne samo vernika u Nikšiću, nego u svim srpskim zemljama.
U Nikšiću je njegovo ime neodvojivo od istorije, identiteta i vere. A sada, kroz odluku jednog suda, pokušava se preseći nevidljiva nit koja spaja nebo i zemlju. Međutim, kako je rekao jedan srpski vladika: „Gospod se ne može poništiti dekretom.“ Jer dok u Nikšiću i dalje budu odzvanjale litije, dok majke budu učile decu da se prekrste pred ikonama svetitelja, dok narod bude klečao pred Ostrogom – znaće se ko je istinski patron ovog grada. I znaće se da Svetog Vasilija niko ne može zabraniti. Ni zakonima, ni presudama, ni ljudskom ohološću. On, koji je pobedio smrt, pobediće i ovaj trenutak tame.
Tumačeći priču o bludnom sinu, episkop budimljansko-nikšićki govorio je o ljubavi, zajednici i opasnostima trgovačkog odnosa prema Bogu i Crkvi, naglasivši da je jedini pravi put - davanje srca i traženje Carstva nebeskog.
Eparhija Budimljansko-nikšićka uputila je javni apel Jakovu Milatoviću, pozivajući ga da proširi inicijativu za rehabilitaciju golootočkih zatvorenika i na nevino postradale žrtve komunističkog terora, čiji posmrtni ostaci i dalje počivaju u masovnim grobnicama, bez imena i obeležja.
Dok pravoslavni vernici čine ubedljivu većinu u Crnoj Gori, Eparhija budimljansko-nikšićka dobila je višestruko manje sredstava od verskih organizacija s daleko manjim brojem pripadnika i teritorijalnim obuhvatom.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Ikonopisac Mijalko Đunisijević lik Svetog Vasilija prenеo je sa crkvenih fresaka na javni zid u Nikšiću, stvarajući prostor gde se vera i umetnost susreću i gde prolaznici svakodnevno pronalaze duhovnu inspiraciju.
Iako je gradska slava Nikšića formalno ukinuta, lokalno rukovodstvo i sveštenstvo poručuju da će 12. maj i ove godine biti obeležen litijom, svečanostima i rezanjem slavskog kolača.
Divna iskustva vernika svedoče o neizmernoj moći sveca čije mošti vekovima počivaju u Manastiru Ostrog, čudotvorca čija slava doseže daleko izvan Srpske pravoslavne crkve.
Plamen se širi planinskim područjem u blizini jedne od najvećih pravoslavnih svetinja na Balkanu, dok se sa posebnom pažnjom prati situacija oko manastirskog kompleksa i dalje širenje požara.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.