U ime patrijarha Porfirija, episkop lipljanski i vojni Dositej održao je dirljivu besedu o veri, služenju i žrtvi čoveka koji je život posvetio Otadžbini.
Uz najviše državne počasti, u prisustvu ministara, predstavnika Vojske Srbije, saboraca, porodice i mnogobrojnog naroda, danas je na beogradskom Novom groblju sahranjen general Nebojša Pavković, komandant Treće armije Vojske Jugoslavije tokom NATO agresije 1999. godine.
Opelo, u Aleji zaslužnih građana, služila su dvojica arhijereja Srpske pravoslavne crkve — episkop šabački Jerotej i episkop lipljanski i vojni Dositej, koji je ujedno bio izaslanik patrijarha srpskog Porfirija.
Foto: SPC
Opelo generalu Nebojši Pavkoviču
"Ovde, gde se spajaju zemlja i nebo, opraštamo se od sina Srbije"
U trenutku kada su se sabrani opraštali od jednog od najistaknutijih vojnih zapovednika iz perioda odbrane zemlje, vladika Dositej se u svojoj besedi obratio rečima koje su duboko odjeknule u tišini Aleje:
— Gospodo ministri, predstavnici države, načelniče Generalštaba, gospodo oficiri, vojnici, braćo i sestre, narode srpski, danas stojimo u Aleji velikana, među onima koji su u istoriji našeg naroda ostavili dubok trag vernošću, žrtvom i delom. Ovde, gde se spajaju zemlja i nebo, opraštamo se od jednog od sinova Srbije koji je svoj život proživeo u službi svom narodu i Otadžbini, od generala Nebojše Pavkovića — rekao je vladika Dositej.
Foto: SPC
Opelo generalu Nebojši Pavkoviću
U ime patrijarha Porfirija, episkop Dositej je preneo njegov arhipastirski blagoslov i izrazio duboko molitveno saučešće porodici, saborcima i svima koji su došli da se poklone senima čoveka „čiji je život bio obeležen verom, dužnošću i stradanjem“.
"Njegovo delo bilo je njegova odbrana, njegova tišina - svedočanstvo"
U nastavku besede, vladika Dositej podsetio je da je general Pavković pripadao generaciji srpskih oficira koji su u najtežim vremenima za narod pokazali značenje časti, odgovornosti i služenja otadžbini.
— On nije bio čovek velikih reči, već dela. Njegovo delo bilo je njegova odbrana. Njegova tišina — svedočanstvo. Njegovo stradanje — žrtva. Kroz čitav svoj život, general Pavković je nosio uniformu sa svešću da ona nije samo znak vlasti, već zavet služenja.
Episkop Dositej naglasio je da je Pavković znao da vojnik ne brani samo zemlju, nego i obraz naroda, dostojanstvo čoveka i mir u duši.
Foto: SPC
Episkop šabački Jerotej
— Kada su došli dani iskušenja, kada je pravda bila skrivena iza interesa moćnih, on je, kao mnogi pre njega, postao simbol nepravedno osuđenih. Ali nije klonuo. Kao hrišćanin, prihvatio je svoj krst i poneo ga dostojanstveno, verujući da pravdu ne donosi čovek, već Bog, i da će poslednja reč ipak pripasti Bogu Istini.
"U tamnicama sveta nosio je svetlost vere"
Podsećajući na godine Pavkovićevog zatočeništva, vladika je rekao da „u tamnicama sveta on nije izgubio veru, već ju je produbio“.
— U nepravdi, verovao je u Istinu. U bolu, čuvao dostojanstvo. To je ono što čoveka uzdiže iznad vremena i što njegovo ime upisuje u knjigu živih. U njegovoj sudbini ogleda se i sudbina našeg naroda; naroda koji zna šta znači stradati, ali i šta znači oprostiti; naroda koji se ne odriče svojih junaka, ali ih ni ne uzdiže iz gordosti, već iz blagodarnosti.
Episkop Dositej pozvao je prisutne da generalov primer vide kao poziv na jedinstvo, veru i smirenje, jer, kako je rekao, „samo smiren čovek može biti veliki“.
U završnom delu besede, vladika Dositej je istakao da general Pavković nije bio samo vojskovođa, već i čovek duboke vere koji je razumeo smisao služenja kroz hrišćansku perspektivu.
— Život generala Pavkovića bio je put vojnika koji je znao da služenje nije čast radi slave, nego žrtva radi mira. Kao vojskovođa, stajao je u prvim redovima kada se branilo ognjište i narod. Kao čovek, ostao je smeran i odan. Kao hrišćanin, prihvatio je stradanje ne kao poraz, već kao put ka Božjoj pravdi.
— Neka mu Gospod, pravedni Sudija, daruje pokoj u nebeskom miru, gde nema nepravde ni tuge, nego radost onih koji su život svoj položili za bližnje.
Na kraju, vladika je besedu završio stihom iz Svetog pisma, koji je odzvanjao kao hrišćanska poruka svima prisutnima:
— Blago onom ko na kraju svog života može reći: Dobar rat ratovah, trku trčah, veru održah. Neka mu Gospod oprosti grehe ljudske slabosti i nagradi ga za vernost, za službu, za ljubav. Neka mu daruje pokoj tamo gde nema tuge ni bola, nego život večni u svetlosti lica Božjeg.
U trenutku kada se zemlja nadvila nad kovčeg generala Pavkovića, a nebo, kako je rekao episkop Dositej, „primilo njegovu dušu“, nad Alejom je zavladao muk. U tom muklom miru, među krstovima, sabrani su osetili ono što vladika nazva „tišinom koja govori više od reči“.
Tako su se Srpska pravoslavna crkva i narod oprostili od čoveka koji je, po rečima vladike Dositeja, „svoje borbe vojevao časno, svoju veru sačuvao do kraja i svoje ime upisao u knjigu živih“.
Posle bogosluženja u Sabornom hramu i molitve za učenike, prvi čas istorije održan je u manastiru Svetih arhangela, gde počiva car Dušan, u simboličnom spoju vere i predanja.
Na praznik Prepodobne Efrosinije i Prepodobnog Sergija Radonješkog u Crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu služena je zaupokojena liturgija za pokoj duše oca Ilije.
ovodom održavanja Šakti festivala u Obrenovcu, Apologetski odsek Arhiepiskopije upozorava na delovanje Mohanđija, čije učenje, iza privida mira i ljubavi, skriva ideologiju nespojivu sa pravoslavnom verom.
Ajet 49:13 iz sure El-Hudžurat jasno naglašava da nas razlike među narodima i plemenima uče poštovanju, moralnoj svesti i bogobojaznosti, otkrivajući pravi put ka istinskoj veličini.
Slučaj "Spomenika Pavlu Đurišiću" potresa Crnu Goru – dok sud vidi "bezbednosni rizik", vernici strahuju od novog talasa progona Srpske pravoslavne crkve.
Prisećajući se početnog udarca na utakmici Mejdžor Liga – otac Bendžamin Lenerc otkriva zašto je sveštenička služba za njega neuporedivo s bilo kojom zemaljskom slavom.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Rođena u selu Selogražde kod Prizrena, mati Evgenija je ceo život posvetila manastirima i molitvi, ostavljajući neizbrisiv trag u Pokajnici i u srcima vernika.
Od Subota duša u Grčkoj, Roditeljskih subota u Rusiji, do Zadušnica u Srbiji – običaji pokazuju kako molitva i dobročinstvo povezuju žive i one koji su prešli u večnost.
Posle decenija čekanja, nastavnici verske nastave dobijaju zakonsku sigurnost, pravo na dugoročne kredite i povratak na radno mesto – simbolična potvrda značaja vere u školskom sistemu.
Slučaj "Spomenika Pavlu Đurišiću" potresa Crnu Goru – dok sud vidi "bezbednosni rizik", vernici strahuju od novog talasa progona Srpske pravoslavne crkve.
U selu Višnjeva – Donji Grbalj, u obnovljenom hramu iz vremena Nemanjića, na praznik Svetog mučenika Nestora služena je prva liturgija posle više od jednog veka.
Posle decenija čekanja, nastavnici verske nastave dobijaju zakonsku sigurnost, pravo na dugoročne kredite i povratak na radno mesto – simbolična potvrda značaja vere u školskom sistemu.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Sabrani verni narod zajedno sa državnim zvaničnicima u tišini i molitvi odali poštovanje stradalima dok su patrijarhove reči o miru i jedinstvu dirnule srca svih prisutnih.
Uz nekoliko sastojaka i malo strpljenja, svaka domaćica može da oblikuje ruže, listiće i cvetove od testa koji će slavski kolač pretvoriti u istinski simbol vere, lepote i porodičnog blagoslova.
U selu Višnjeva – Donji Grbalj, u obnovljenom hramu iz vremena Nemanjića, na praznik Svetog mučenika Nestora služena je prva liturgija posle više od jednog veka.
Prema jednoj legendi, srpski velmoža, koji je bežao od Turaka, svoju imovinu, koja je bila bogata ostavio je svojim kumovina koji su kasnije sagradili manastir Kumanicu.