U Kuzbasu je odigran prvi međunarodni turnir pravoslavnih ekipa, gde su penali odlučili pobednika, ali je pravi trijumf bio u zajedništvu, veri i prijateljstvu koje je nadvladalo takmičenje.
U „Kuzbas Areni”, u ruskom gradu Kuzbas, ispisano je jedno neobično, ali simbolično poglavlje savremenog pravoslavnog života, održan je prvi međunarodni turnir u malom fudbalu na kojem su učestvovale ekipe sveštenoslužitelja Ruske i Srpske pravoslavne crkve. Po prvi put u Rusiji, na istom terenu našli su se sveštenici koji su, umesto liturgijskih odeždi, obukli sportske dresove, ali su sa sobom poneli isti duh zajedništva i bratske povezanosti.
Susret vere i sporta na terenu Kuzbasa
Na turniru su učestvovale četiri ekipe: predstavnici Kuzbaske, Sankt-Peterburške i Tomske mitropolije, kao i gosti iz Valjevske eparhije Srpske pravoslavne crkve. Takmičenje je od početka imalo snažan simbolički karakter: susret Crkava koje dele zajedničku tradiciju, veru i istorijsko prijateljstvo, ovoga puta na sportskom terenu.
Svečano otvaranje predvodio je episkop novokuznjecki i taštagolski Vladimir, koji je u obraćanju učesnicima i publici naglasio da sport može biti prostor koji jača prijateljstvo i duhovne veze između bratskih naroda. Njegove reči dale su ton celom događaju, u kojem je takmičenje imalo jednaku težinu kao i duh zajedništva.
Prisutnima su se obratili i zamenik predsednika Vlade Kuzbasa za oblast obrazovanja, nauke i omladinske politike Anton Aleksandrovič Pjatovski, kao i sveštenik Bogdan Polevoj, član Patrijaršijske komisije za fizičku kulturu i sport i kapiten ekipe sveštenoslužitelja Sankt-Peterburške mitropolije. Organizaciju i tok turnira vodio je sveštenik Vjačeslav Lanski, pomoćnik eparhijskog arhijereja za crkvenu službu.
Uoči prvog sudijskog zvižduka atmosfera je imala gotovo svečani karakter. Intonirane su državne himne Rusije i Srbije, a potom i tropar praznika Vaznesenja Gospodnjeg, što je dodatno naglasilo duhovni okvir događaja. Poseban trenutak bilo je i video-obraćanje fudbalera Aleksandra Golovina, koji je učesnicima poželeo fer igru i lepe sportske trenutke.
Drama penala odlučila prvog šampiona
Sportski deo turnira doneo je veliko uzbuđenje do samog kraja. U finalu su se sastali domaćini iz Kuzbaske mitropolije i gosti iz Srbije. Regularni deo meča završen je nerešenim rezultatom, pa je pobednik odlučen izvođenjem penala, u kojima su precizniji bili sveštenici Eparhije valjevske Srpske pravoslavne crkve. Time su osvojili pobednički pehar i postali prvi šampioni ovog međunarodnog susreta.
Domaća ekipa Kuzbasa osvojila je srebrnu medalju, dok je bronza pripala Sankt-Peterburškoj eparhiji. Četvrto mesto zauzeli su predstavnici Tomske mitropolije, koji su takođe ostavili snažan utisak borbenošću i fer-plejom.
Na ceremoniji dodele nagrada prisustvovali su mitropolit kemerovski i prokopjevski Aristarh i gubernator Kuzbasa Ilja Seredjuk. Gubernator je tom prilikom istakao da se „postavlja nova tradicija” i da fudbal ima snagu da ujedinjuje ljude, podsećajući na važne ljudske i hrišćanske vrednosti.
Mitropolit Aristarh je naglasio da ovakvi susreti prevazilaze sportski karakter i postaju mesto susreta i zbližavanja bratskih naroda, uz podsećanje na hrišćanske vrline: poštenu borbu, međusobno poštovanje i ljubav prema bližnjem.
Završnica turnira protekla je u svečanom tonu: ekipama su uručeni pehari, medalje i prigodni pokloni, a događaj je završen zajedničkim fotografisanjem, koje je simbolično zabeležilo susret sporta, vere i prijateljstva.
Ideja za ovaj turnir nije nastala slučajno. Prvi koraci napravljeni su još prošle godine tokom prijateljskog susreta, kada su predstavnici Valjevske eparhije posetili Kuzbas i odigrali utakmicu sa lokalnim sveštenicima. Uzvratna poseta Kuzbašana Srbiji u jesen 2025. godine dodatno je učvrstila saradnju i dovela do dogovora da se organizuje prvi međunarodni turnir sveštenoslužitelja koji dele ljubav prema fudbalu.
Tako je u Kuzbasu nastao događaj koji je spojio sport i duhovnost, takmičenje i prijateljstvo i koji bi, kako učesnici poručuju, mogao postati nova tradicija u pravoslavnom svetu.
Posle gotovo 60 godina iza industrijskih ograda u Pančevu, manastir Vojlovica ponovo prelazi pod okrilje Srpske pravoslavne crkve, uz poruke o istorijskoj pravdi i bratskim vezama Srbije i Rusije.
Dok Crkva slavi Svetog Kirila i Metodija, patrijarhu moskovskom i cele Rusije upućene su čestitke koje su otvorile pitanje uloge vere u očuvanju društvenog jedinstva i kulturnog kontinuiteta u Rusiji.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve uputio je patrijarhu moskovskom i cele Rusije toplu čestitku povodom imendana, poželeo mu mudrost, snagu i Božji blagoslov i podsetio na značaj Svetog Kirila za duhovni život slovenskih naroda.
Navodi o pronađenim narkoticima, oštre optužbe Moskve i tvrdnje o „organizovanoj provokaciji“ pretvorili su policijsku kontrolu u Karlovim Varima u međunarodni slučaj sa ozbiljnim političkim i crkvenim posledicama.
Veliki svetitelj našeg vremena govorio je o nečemu što se često događa u odnosima među ljudima, a što mnogi prepoznaju tek kada već nastanu ljutnja, zameranje i potreba da se drugome uzvrati.
Najpre je bio rimski vojnik zadužen da čuva hrišćanskog zatvorenika, a upravo taj susret doveo ga je do vere zbog koje će kasnije pred carem odbiti da se odrekne Hrista.
Vozilo će biti uvakufljeno i koristiće se za potrebe Mešihata i službena putovanja njegovih predstavnika, a poznati humanista objasnio je i šta ga je podstaklo na ovakav potez.
Na svečanosti u budvanskom Starom gradu govorio je o njenom mestu u duhovnosti i kulturi, od Miroslavljevog jevanđelja i dela Svetog Save do Njegoša, svetih hramova, pravnih spomenika i velikih srpskih naučnika.
Otac Benedikt govori o njihovom razgovoru iza zatvorenih vrata, pitanjima koja je slavna pevačica postavila o veri i molitvi, kao i rečima koje je uputila svojim saradnicima pre nego što je napustila svetinju.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Na svečanosti u budvanskom Starom gradu govorio je o njenom mestu u duhovnosti i kulturi, od Miroslavljevog jevanđelja i dela Svetog Save do Njegoša, svetih hramova, pravnih spomenika i velikih srpskih naučnika.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
Otac Varsanufije je stradao u blizini Svetog Nikolajevskog hrama, dok su inok Grigorije i izbeglica Andrej Kirijenko sa teškim povredama prevezeni u bolnicu.