U besedi za četvrtak 17. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zbog čega zemaljska dobra ne mogu da daju trajnu sitost i zašto je prava glad ona koja vodi ka Bogu.
Kada čoveka zasite sve zemaljske stvari, a ipak u njemu ostane glad koju ničim ne uspeva da utiša, pitanje više nije šta mu nedostaje, već čime pokušava da nahrani dušu. Upravo na tu nevidljivu glad ukazuje vladika Nikolaj Velimirović, tumačeći Hristove reči „Ja sam hleb života“ i podsećajući da ono što zemlji pripada može da nahrani telo, ali da život duše izvire samo iz njenog jedinog Istočnika.
Beseda o Hristu kao hlebu života
"Ja sam hleb života." (Jov. 6, 35)
Ko može oživljavati, braćo, osim Onoga koji je i stvorio? Ko može u istini biti hleb života osim Stvoritelja našeg? On je stvorio, On drži, On hrani, On oživljava.
Ako pšenica hrani telo, Hristos hrani dušu. Ako se hlebom zemaljskim naše telo održava, Hristom se naša duša hrani i živi. Ako li se duša naša hrani nekom drugom hranom, a ne Hristom, ona truli i umire, a ne živi.
Starajte se ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za vječni život (Jov. 6, 27). Tako reče Gospod prethodno. Prvo ispituje glad ljudi, pa onda nudi hleb; upravo prvo nudi glad, a potom hleb.
Jer ljudi su smeteni u pogledu gladi. Oni su gladni nečega, a ne znaju čega. Nasitivši se hranom zemaljskom i presitivši se, oni ipak osećaju neku neutoljivu glad.
I mada vide da im sva zemlja i sav hleb na zemlji ne može utoliti tu tajanstvenu glad, oni hrle za jelom zemaljskim, oni se otimaju za zemlju i samo za zemlju.
Međutim, prava glad ljudi jeste glad za nebom, za životom večnim, za Bogom. Tu glad Gospod Isus najpre ističe, a potom postavlja trpezu za njeno utoljenje.
Ta trpeza - to je On sam. Ja sam hleb života, koji meni dolazi neće ogladnjeti. Nasitiće se, zaradovaće se, oživeće, poznaće Boga i poznaće sebe.
O, braćo moja – vaskrsnuće iz mrtvih! Jer neprestana hrana jelom koje prolazi, bez hrane besmrtne, duhovne, postepeno umrtvljuje dušu i čini je najzad potpuno mrtvom.
Od čega? Od gladi. Telo je od zemlje i ono se zadovoljava hranom zemljanom. A duša je iz daha samoga Istočnika života, te traži hranu i piće sa toga svog jedinog Istočnika.
O Gospode Isuse, hlebe života večnoga, života istinskog i neprolaznog, najslađi hlebe, nahrani nas Sobom. Tebi slava i hvala vavek. Amin.
U besedi za utorak 16. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači početak Jevanđelja po Jovanu i govori o Sinu Božjem kroz koga je sve stvoreno i koji je radi spasenja došao među ljude.
U besedi za subotu 16. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta znači kada telo preuzme primat nad duhom i zašto je preporod moguć sve do poslednjeg trenutka života.
U besedi za 16. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje zbog čega je spasenje ljudi za Gospoda bilo poput hrane bez koje ne može da bude.
U besedi za utorak 17. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički kroz Hristove reči pokazuje zašto ni dela, Sveto Pismo i svedočanstvo Oca nisu dovoljni čoveku koji odbija da poveruje.
Liturgijskom sabranju u Himelstiru prisustvovali su brojni sveštenici, monaštvo i verni narod, kao i princ naslednik Filip Karađorđević sa princezom Danicom, dok je ktitor obnove Drago Vuković odlikovan Ordenom Svetog Save drugog stepena.
U besedi za sredu 19. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da dobro delo ne treba koristiti za sopstvenu slavu, već ga sa ljubavlju prepustiti drugima da prepoznaju njegovu vrednost.
U besedi za ponedeljak 19. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristove reči o Utešitelju i govori o savršenoj saglasnosti Oca, Sina i Svetoga Duha.
U besedi za nedelju 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava šta apostol Filip nije mogao da vidi i zašto telesne oči nisu dovoljne da čovek prepozna Božije prisustvo.
Liturgijskom sabranju u Himelstiru prisustvovali su brojni sveštenici, monaštvo i verni narod, kao i princ naslednik Filip Karađorđević sa princezom Danicom, dok je ktitor obnove Drago Vuković odlikovan Ordenom Svetog Save drugog stepena.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetu prvomučenicu Teklu po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svete mučenike Sergija i Vakha. Katolička crkva obeležava Blaženu Devicu Mariju od Krunice, dok Jevreji i muslimani nemaju veliki praznik.
Jedna pouka ruskog svetitelja posebno se odnosi na trenutke kada tuđa nepravda probudi bes, želju za osvetom ili potrebu da uzvratimo, ali odgovor koji nudi ide u sasvim drugom smeru.