Verni narod nekada se nađe u nedoumici kada prilazi svetinjama u hramovima i manastirima, pitajući se da li se u skladu sa crkvenim pravilima odnosi prema njima. Nastojatelj manastira Tumane objašnjava kako je ispravno postupiti u takvim situacijama.
U tišini svetih hramova i manastira, među zlatom okovanim ikonama i moštima svetitelja, vernici često osećaju duboku dilemu: kako pravilno celivati ikone i mošti svetitelja? Ova duhovna nedoumica može postati još izraženija kada posmatramo druge kako pristupaju svetinjama na način koji se razlikuje od našeg učenja i navika. Nismo li svi bar jednom zastali, pitajući se da li naše poštovanje i ljubav prema svetiteljima izražavamo na ispravan način?
U ovom duhovnom putovanju, odgovore na ova pitanja daje iguman manastira Tumane, otac Dimitrije, čija reč donosi smirenje i jasnoću.
- Celivajući mošti i ikone ugodnika Božjih mi projavljujemo na očigledan način bogopoštovanje, ali i poštovanje prema svetitelju koga je Bog proslavio - počinje iguman Dimitrije, osvetljavajući suštinu našeg pristupa svetinjama.
- Pristupivši svetinji, načinimo dva pojasna poklona, prekrstimo se, sa pažnjom celivamo svete mošti, načinimo još jedan pojasni poklon, pa se u miru i radosti, poklonivši se svetitelju, poklonimo se i sabranju vernih i udaljimo se sa nadom da je Gospod čuo našu molitvu, a da će je svetitelji u ime naše Gospodu prineti.“
U ovim rečima otkrivamo ne samo pravilnu formu, već suštinu i dubinu duhovnog iskustva koje celivanje ikona i moštiju donosi. Pokloniti se, prekrstiti se i celivati – to nisu samo gestovi, već činovi koji nas povezuju sa Božijom milošću i svetiteljima koji posreduju za nas pred Gospodom. U tim trenucima, našim dušama nudi se prilika da se uzdignu iznad svakodnevnih briga i da pronađu mir i radost u prisustvu svetih.
Dakle, kada sledeći put stanemo pred ikonu ili mošti svetitelja, setimo se reči oca Dimitrija i sa srcem punim vere i ljubavi, celivajmo te svete darove, svesni da svaki naš poklon i molitva donose duhovno blago i milost u naše živote.
U pravoslavlju, blagoslov sveštenika predstavlja nevidljivu ruku Hrista koja nas blagosilja i zato je celivamo, dok monahinje svojim životom posvećenim Bogu ostaju stub duhovnosti bez uloge posrednika blagoslova.
Ljubeći ruku duhovnicima, kroz simboliku koja se proteže vekovima unazad, vernici primaju blagoslov od Gospoda, a način na koji ih oslovljavamo odražava njihovu duhovnu očinsku ulogu.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Na ovom sabranju mitropolit Ignatije služio liturgiju, uručio odlikovanja i pozvao vernike da se sabiraju u svojim parohijskim hramovima, podsećajući da samo Gospod daruje život večni.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.