ŠTA SA ŽITOM KOJE OSTANE POSLE ZADUŠNICA: Sveštenik objasnio i koja razlika između slavskog žita i žita za upokojene
Na Zadušnice bi trebalo otići u hram, zapaliti sveću za pokoj duša, predati imena upokojenih za pomen i doneti žito na osvećenje.
U svetu preplavljenom samoljubljem, teološkinja Andrea Kereš ističe važnost ispovesti kao puta ka duhovnom rastu. Njen priručnik "Tri koraka do ispovesti" pomaže vernicima da prepoznaju svoje grehe, suoče se sa svojim nesavršenostima i izgrade dublji, iskreniji odnos sa Bogom.
U današnjem brzom svetu, gde dominiraju egoizam i konformizam, retki su oni koji zastanu da bi preispitali svoje postupke i misli. Teološkinja Andrea Kereš, korisnicima društvenih mreža poznatija kao “onlajn veroučiteljka”, podseća nas na značaj ispovesti kao puta ka dubljem razumevanju sebe i svog odnosa sa Bogom.
- Ispovest je važna za svakog čoveka koji želi da gradi svoj odnos sa Bogom, a za savremeno društvo bih rekla da je posebno važna jer živimo u vreme kada su egoizam i konformizam dostigli vrhunac. Ljudima je teško da osveste da nisu savršeni i bezgrešni. Teško im je da priznaju da nisu u pravu, da nisu najbolji i da se ne vrti ceo svet oko nas i naših potreba. Kroz ispovest čovek mnogo bolje upoznaje sebe, ali i Boga - kaže Andrea za “Religiju”.
Na pitanje šta ju je inspirisalo da napiše priručnik "Tri koraka do ispovesti", u kom se osvrće na izazove savremenog društva, ističući kako je ispovest ključna za suočavanje sa sopstvenim nesavršenostima, i kakvu reakciju želi da postigne kod čitalaca, odgovara:
- Kroz pitanja koja dobijam vidim da mnogi nisu ni znali da ispovest postoji u našoj crkvi i da je mnogima teško da dožive sebe kao grešnu osobu i da nađu sebi neki greh, pa onda tvrde da ne znaju ili nemaju šta da ispovede. To onda znači da ili ne znaju da greh definiše sve ono što nas odvaja od savršenog Tvorca, ili misle da su savršeni. Ispovest nas u tom smislu vraća na zemlju, ali nas onda istovremeno i uzdiže ka Bogu.
Andrea Kereš nam takođe skreće pažnju na to da ispovest nije samo čin priznanja greha, već i prilika za duhovni rast i bliže povezivanje sa božanskim. Kroz ovaj proces, pojedinci ne samo da prepoznaju svoje slabosti, već i dobijaju snagu da se suoče sa njima i napreduju na svom duhovnom putu.

Reči jednog od najvećih duhovnika 20. veka podsećaju da nijedan greh nije jači od Božijeg milosrđa i da svaki čovek može pronaći put ka pokajanju i svetosti.
Sotona čoveka ne navodi na greh naglo i otvoreno, već postepeno, kroz misli, osećanja i navike koje deluju bezazleno.
Pravoslavni sveštenik objašnjava zašto način na koji trpimo odlučuje hoće li naše muke biti iskupljenje ili nova greška.
Priča o čoveku koji je grešio ceo život, ali se iskreno pokajao, otkriva večni dijalog između ljudske nesavršenosti i božanske milosti – i pruža nadu svakome ko traži unutrašnje oslobođenje.
Na Zadušnice bi trebalo otići u hram, zapaliti sveću za pokoj duša, predati imena upokojenih za pomen i doneti žito na osvećenje.
Duhovna pouka koja otkriva kako zajednička molitva Crkve postaje snažan kanal milosrđa i povezanosti između generacija.
Sveštenik Predrag Šćepanović otkriva kako Zadušnice nisu samo običaj, već trenutak u kojem ljubav prema upokojenima i vera dobijaju oblik kroz molitvu, svetlost sveće i simboliku koljiva.
Posle duge i teške bolesti, monah poznat po smirenosti i predanosti molitvi upokojio se u Gospodu - opelo i sahrana zakazani za sutra.
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Sveti oci su opominjali da je uzaludno vapiti Bogu ako ne postoji trud da se sopstveni život uskladi sa zapovestima.
Nakon liturgije koju je služio mitropolit šumadijski Jovan, sveštenici iz tri namesništva i profesori Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta otvorili su razgovor o izazovima crkvenog života koji se ne vide sa ambona.