Kod onoga kome su, pod dejstvom straha Božijeg i delovanja savesti, razbuđene duhovne potrebe, obrazuje se posebno čulo kojim se odgoneta smisao reči koje se odnose na stvari iz duhovne oblasti, pa makar one bile obučene i u formu priče. Njima priče ne skrivaju istinu, nego je još jasnije razotkrivaju. Ko nema takvo unutrašnje nastrojenje, sluša o duhovnim stvarima, izlaganim putem priče, i ništa ne razume.
Kad bi mu se i bez forme priče izložile duhovne stvari, on bi razumeo reči, ali samu suštinu ne bi shvatio, budući da bi ona upućivala prekor svim njegovim shvatanjima. Ona bi mu izgledala neprikladno, te on ne bi zakasnio da joj se naruga. To i jeste razlog što je Gospod narodu govorio u pričama. Ko ima dar duhovnosti, razumeće priču, a ko nema – ne treba mu ni govoriti. Jer, govoreći, gledajući ne vide, i slušajući ne čuju niti razumeju... jer je otvrdnulo srce ovog naroda. Sposobne, pak, da vide skrivenu istinu, priča nije lišila nameravane pouke: Ko ima, daće mu se, i preteći će mu (Mt. 13,12-15).