ČITANJE JEVANĐELJA ZA 16. MAJ: Odlomak iz Svetog pisma za petak četvrte sedmice po Vaskrsu
"Ne ostavi Otac mene samog; jer ja svagda činim što je njemu ugodno."
Sveti Teofan Zatvornik nas 13. utorka po Pedesetnici podseća da svaki vernik nosi tu istu odgovornost. Pozvan je da sledi Hrista, da se trudi nad sobom, da isceljuje svoje duhovne rane, suzbija grehovne navike i pomaže bližnjima, čineći time prvi korak ka putu spasenja.
Gospod je izabrao apostole da budu s njim i da ih šalje da propovedaju i da imaju vlast isceljivati bolesti i isterivati demone (Mk.3,14-15). I svaki hrišćanin je izabran da čini slična dela: da bude sa Gospodom, sećajući se Njega i Njegove svudaprisutnosti, da propoveda i ispunjava Njegove zapovesti i da je spreman da ispoveda svoju veru u Njega.
Takvo ispovedanje će za slušaoce u krugu u kome se vrši biti gromka propoved. Svaki hrišćanin ima vlast da isceljuje bolesti, premda ne tuđe, nego svoje, i ne telesne, nego duševne – grehe i grehovne navike. On ima vlast da izgoni demone, odbijajući zle pomisli koje oni seju i gaseći strasne pobude koje oni raspaljuju.
Čini tako i bićeš apostol i ispunitelj onoga na šta te je Gospod izabrao, delatnik svoga poslanstva. Ako uspeš najpre u svemu tome, Gospod će te možda pozvati i na posebno poslanstvo – da spasavaš druge, budući da si sam pošao putem spasenja, i da pomažeš iskušavanima, pošto si sam prošao sva iskušenja i stekao opit u dobru i zlu.
Tvoj posao je da se trudiš nad sobom – na to si već izabran. Ostalo je u rukama Božijim. Onaj ko se smiri, biće uzvišen.
U svojoj knjizi „Misli za svaki dan u godini“, Sveti Teofan Zatvornik u utorak treće sedmice po Vaskrsu ukazuje da vera koja se oslanja na ljudsku pamet, a ne na Božiju istinu, vodi u jeres, obmanu i propast – i pojedinca i zajednice.
Smirenje, krotost, pravdoljubivost i čisto srce – osobine koje vode u večnu blaženost. „Ako želiš raj, budi takav“, poručuje svetitelj u svojoj pouci za nedelju četvrte sedmice Velikog posta.
U svojoj knjizi za 33. nedelju po Pedesetnici, Sveti Teofan Zatvornik razmatra duboko značenje smirenja u molitvi, podsećajući nas na važnost prihvatanja vlastite nedostojnosti pred Bogom i upozoravajući na opasnosti farisejskog duha.
Sveti Teofan ukazuje i na to da istinski hrišćanin, koji se drži straha Božijeg, ne nameće svoje stavove drugima, već ih izdvaja kroz smirenost i ljubav prema bližnjem. Takav čovek ne žudi za sukobima, već pažljivo i smireno živi, pokazujući svojim postupcima da nije sudija drugih, već miran vodič u svom ličnom životu i životu porodice. Pokušaj da se postane "samozvani učitelj“ vodi ka suprotnom - do izazivanja nesporazuma i prepoznavanja u tom postupku arogancije, koja ne doprinosi duhovnom napretku. Prava hrišćanska revnost, bez obzira na okolnosti, mora biti utemeljena u smirenju i blagorazumnosti.
"Ne ostavi Otac mene samog; jer ja svagda činim što je njemu ugodno."
U razmišljanju za petak četvrte sedmice po Vaskrsu, veliki duhovnik 19. Veka jasno poručuje: Hristos je Početak, a Crkva Njegov sled. Ko god pokušava da menja taj poredak, gubi put spasenja.
Neprimereno topli tonovi u izjavama pojedinih pravoslavnih jerarha upućenih novom papi, izazvali su buru među vernicima i teolozima, koji sve glasnije upozoravaju na opasnost od zamućivanja identiteta i odstupanja od Svetog Predanja.
U manastiru Devič na Kosmetu, gde počivaju mošti Svetog Joanikija, zabeleženo je svedočanstvo iz Prvog svetskog rata koje je ostavio Sveti Nikolaj Žički – o tome kako se Božija pravda sručila na ruku podignutu protiv svetinje.
Pozvao je na trenutnu trezvenost prostim saznanjem da smo pozvani da živimo u spasonosnoj zajednici.
Protojerej Lambros iz Larise ispratio je još jedno dete na onaj svet. Njegova ćerka ubijena je nožem, a osumnjičeni je njen dvadesetjednogodišnji sin.
U svojoj priči naglašava to kako su ateisti uskraćeni jedne dimenzije, koja je spasonosna.
Predstojatelj Svetog arhijerejskog sabora je patrijarh srpski Porfirije.
Oslobađanje od strasti je dugotrajan i težak proces koji zahteva ozbiljan trud, duhovnu disciplinu, pokajanje i pomoć Božje blagodati.
Ove crkve svedoče o različitosti izraza hrišćanske vere kroz vreme i prostor. Bilo da su uklesane u stenu, sagrađene od kostiju ili skrivene u drvetu, sve one predstavljaju mesto susreta čoveka sa Bogom – u tišini, divljenju i molitvi.
Pre nego što se prijavi za posao van Crkve, sveštenik mora zatražiti i dobiti pismeni blagoslov od nadležnog episkopa., piše u Preambuli.